Kako su me napadali Èajkovski i Kacian

23.11.2007.

Žarku Susiæu, dugogodišnjem Vjesnikovu novinaru i uredniku te najstarijem aktivnom sportskom novinaru na svijetu, u petak æe biti dodijeljena Državna nagrada za sport »Franjo Buèar«. Nagradu za životno djelo Žarko Susiæ je zavrijedio svojim kompletnim životnim opusom, u kojem su uz novinarstvo još i trenerski te pedagoški rad.
Ipak, intervju s novinarom koji je tijekom više od 70 godina karijere, u kojoj je izvještavao sa 16 olimpijskih igara, teško je ne zapoèeti pitanjem zašto ne voli intervjue i kako je moguæe da je u èitavoj svojoj karijeri napravio samo - jedan!
»I na taj sam jedan intervju bio natjeran. Sreæom, moj sugovornik Ivan Mecanoviæ, tadašnji predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, imao je što reæi. Nije to uvijek sluèaj sa sugovornicima. Inaèe, intervjue smatram djelom sugovornika, a ne novinara. Sugovornik uvijek brani sebe, prezentira svoje dobre i loše strane, razmišljajuæi kako æe to izgledati u novinama. Ja, pak, mislim da bi novinar trebao biti posrednik izmeðu sugovornika i èitatelja. Novinar bi morao pisati i govoriti o ljudima i dogaðajima.«
Onda vam se, zacijelo, ne sviða današnje novinarstvo u kojem dominiraju izjave.
»Izjava je, nažalost, važnija od svega, važnija i od onoga što smo sami vidjeli, pa nam nikakva dodatna izjava o tome ne treba. Naroèito od nekoga tko nije u stanju reæi ništa. Novinar je taj koji mora objasniti zašto se nešto dogodilo i kakve æe to posljedice izazvati. Mnogi novinari, meðutim, nastoje pisati što kompliciranije, da bi promovirali sebe, umjesto da što jasnijim i jednostavnijim reèenicama kažu ono što treba reæi.«
Vi svojim najznaèajnijim novinarskim uratcima smatrate komentare krvave teroristièke akcije Palestinaca na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. te Johnsonova dopinškog skandala u Seulu 1988. Zašto?
»Otmica i ubojstvo izraelskih sportaša u Münchenu bio je izrazito politièki dogaðaj. Svi su naši novinari èekali dva dana potvrdu iz Beograda, a ja sam odmah napisao da su Palestinci poèinili zloèin, ali da su, na neki naèin, bili navedeni da ga naprave. Sjeæam se da mi je Zvone Mornar tada rekao: "Kako si to mogao napisati?!" U Seulu sam, pak, dao bit dopinga i dopingiranja u vrijeme kad se o tome nije ništa znalo. Napisao sam, naime, da je doping - od svakodnevnog ispijanja kave do uzimanja lijekova - sastavni dio ljudske civilizacije, pa se ne treba naroèito èuditi što se doping pojavio i u sportu.«
Veæ se poodavno u sportu pojavio i novac. Mislite li da je komercijalizacija ozbiljna prijetnja i olimpijskim igrama, za koje kažete da su posljednja oaza pravog sporta?
»Nesumnjivo je tome tako. Èim je u olimpijsku pukotinu ušao novac, ona se poèela širiti. Samaranch je to uspio donekle zaustaviti, dozvolivši da na Igrama nastupaju profesionalni hokejaši, košarkaši, biciklisti... Napravio je korak prema profesionalcima i tako ublažio udarce komercijalizacije, èime je spasio olimpijske igre. Do kada, vidjet æemo. Naroèito uz ovu agresivnu kampanju ekstremnih sportova te èinjenicu da je danas u svim medijima prva vijest - smrt.«
U godini na izmaku glavna je vijest, ne samo kod nas, bila i Blanka Vlašiæ. Kako vi tumaèite njezin uzlet?
»Mislim da su u njezinu sluèaju presudila dva detalja: iznimne fizièke sposobnosti, koje su naslijeðene, te otac/trener koji ju je vrlo struèno vodio svo ovo vrijeme. Nakon krize na Olimpijskim igrama u Ateni, lijeènièka dijagnoza, operacija štitnjaèe i lijeèenje prezentirani su javnosti vrlo mirno i nije od toga raðena predstava, kao što se to radi kad neki sportaši, primjerice, istegnu mišiæ. Druga je, sad, stvar sva ova histerija oko svjetskog rekorda, koji æe sigurno doæi. Oni koji o tome pišu oèito više ne znaju što bi pisali, jer Blanka ima najbolji rezultat na svijetu, Blanka je svjetska prvakinja i što sad? Buduæi da se danas sportsko novinarstvo temelji na svemu što je "naj", sada je glavna tema taj svjetski rekord.«
Èesto govorite da nekada nije bilo tako i da se sport temeljio na dvobojima: pojedinaèni, momèadskim, klupskim...
»Najbolji su primjer za to atletski dvoboji HAŠK-a i Concordije izmeðu dva rata. Uoèi jednoga od njih napisao sam da æe pobijediti Concordia. Nogometaši Zlatko Èajkovski i Ratko Kacian, inaèe HAŠK-ovci, kupili su atletske tablice te usporeðujuæi rezultate Concordijinih i HAŠK-ovih atletièara izraèunali da æe pobijediti HAŠK. Nakon toga su me na cesti napali zato što sam napisao da æe pobijediti Concordia. A, ja sam to napisao samo zato da bih oponirao situaciji koju smo, primjerice, imali i uoèi nedavnoga gostovanja naših nogometaša u Skopju kada su svi govorili: "Sigurno pobjeðujemo!" No, takvo je sveopæe zanimanje i euforija sportske javnosti zbog dvoboja dva atletska kluba iz današnje perspektive, dakako, neshvatljivo.«
Koje biste vaše zanimljive suvremenike još istaknuli. Jeste li, primjerice, poznavali prvu hrvatsku novinarku Mariju Juriæ Zagorku?
»Ne, nisam, ali ona je u to vrijeme veæ bila "out", rekao bih èak i na stupu srama. Književni kritièari su je proglasili nevažnom i nesposobnom autoricom. Osobno smatram da je loše neko dobro prodavano i popularno književno djelo proglašavati lošim samo zato što nije po tvom ukusu. Ja sam se u to vrijeme najviše družio s Georgom Beschom, sinom Rusa i Njemice koji se smatrao Hrvatom. Govorio je pet jezika i znao napamet sve važne šahovske partije toga vremena. Kasnije je otišao u Njemaèku i tamo napravio karijeru, prije svega zbog poznavanja ruskog jezika.«

Iva Perdec Augustiæ
Marin Šarec

Povratak