Hrvatski puk nauèila je èitati

04.12.2007.

Pedeseta obljetnica smrti Marije Juriæ Zagorke (1873. – 1957.), prve hrvatske politièke novinarke i najèitanije spisateljice, bila je povod pokretanju kulturno-znanstvene manifestacije njoj posveæene u Zagrebu.
Razlog pokretanja Dana Marije Juriæ Zagorke je potreba da se prevrednuje njezin spisateljski rad i oda priznanje za njezin prinos ravnopravnosti žena.
Postoji li »sluèaj Zagorka«? Zaslužuje li ona upisivanje u kanon nacionalne književnosti i kakva je recepcija njezina opusa u akademskim krugovima? A kakva je isplativost njezinih Sabranih djela danas?
Dr. Tatjana Jukiæ, predavaèica na anglistici zagrebaèkoga Filozofskog fakulteta, smatra kako se uz »sluèaj Zagorka« vežu dva problematska pitanja, dvije teze: u kojoj je mjeri Zagorka postala stereotipom te je li ona dostojna upisa u kanon hrvatske književnosti?
U javnosti je, prema dr. Jukiæ, rašireno pogrešno mišljenje kako je Zagorka zaboravljena, izostavljena iz dominantnih tokova akademske recepcije i trebalo bi istražiti gdje i kako se Zagorka pamti.
Polazište za istraživanje nikako ne bi smjela biti Zagorka kao autor, veæ se treba posvetiti pomnom išèitavanju njezina cjelokupnog opusa, koji je pak sve samo ne malen. Pitanje koje si pritom èitatelj treba postaviti jest – što ona nas može pouèiti, kako korpus prevrednuje našu perspektivu, te je nužno uspostaviti dijaloški odnos u kojem æe Zagorka i njezin opus biti ravnopravne velièine koje æe neprestano nadopunjavati jedna drugu. Zagorku treba promatrati kao simptom kulturološke povijesti njezina doba, zakljuèuje dr. Tatjana Jukiæ.
Njezino mišljenje u neku ruku dijeli i prof. Slavica Jakoboviæ Fribec, vrsna poznavateljica Zagorkina lika i djela, urednica zbornika »Žensko pismo« i, kako sama kaže, »feministièka veteranka«. Ipak, prema njoj naglasak bi više trebao biti na ženi kao autoru, nju zanima problematika ženskog pisma – je li sve što potekne iz pera žene ujedno i žensko pismo.
Zagorka je bila prava »politièka graðanka«, zalagala se za individualnu odgovornost u politièkom dobu u kojem je »kolektivitet« bila svojevrsna sveta rijeè, zbog èeg je i završila na tajnom indeksu zabrane javnog rada u svojoj 80. godini, a dotad je veæ i prikupila 37 sitno kucanih stranica policijskog dosjea.
Fribec Jakopoviæ razluèuje tri vida Zagorkina pisma – fikcionalni (romani, drame, jednoèinke), fakcionalni (politièki èlanci, reportaže i drugi tekstovi) i autobiografski vid, koji je najzahvalniji za razumijevanje Zagorke i kao žene i kao autorice.
Kroz autobiografske tekstove Zagorka je interpretirala svoja djela i život – »Kamen na cesti« savršen je primjer poopæavanja vlastite sudbine, kao sluèaj nametnutog braka, dok tekstovi »Tko ste vi« i »Kako je bilo« svjedoèe o položaju žene u javnoj sferi i analiziraju èinjenicu kako je sfera intime tada bila prihvatljiva, dapaèe poželjna, a politièka angažiranost žene još je sablažnjavala.
Da Zagorka 1903. nije završila u zatvoru, tko zna da li bismo imali prilike diviti se njezinoj stvaralaèkoj moæi. U zatvoru je, prema vlastitim rijeèima, podlegla strasti pisanja.
Projekt objavljivanja Sabranih djela Marije Juriæ Zagorke urednica Miroslava Vuèiæ opisuje kao literarni, urednièki i nakladnièki brak iz èiste ljubavi, u kojem je veæ èetvrtu godinu, a zasigurno æe potrajati sljedeæih pet. Napominje kako cijelog projekta ne bi bilo bez dopuštenja Marinke i Željka Cara, nasljednika Zagorkinih autorskih prava.
»O komercijalnoj se isplativosti projekta ne može govoriti, ali nama nije do novaca, naša je zadaæa – repozicioniranje Zagorke u kontekstu hrvatske književnosti«, rekla je Vuèiæ.
Napominje kako je kod »sluèaja Zagorka« èitateljska recepcija ostala jednaka, samo se ona akademska s godinama izmijenila. Za akademsko vrednovanje potrebno je da struèna èitateljska publika ocijeni djelo i da mu zeleno svjetlo za ulazak u obitelj kanonskih djela pojedine književnosti – smatra prof. Vuèiæ.
Za Zagorku su to u osamdesetima uèinili Stanko Lasiæ, Branimir Donat, Pavao Pavlièiæ, Krešimir Nemec, Julijana Matanoviæ, Tatjana Jukiæ i brojni mlaði znanstvenici, koji svojim znanstvenim radovima pozicioniraju Zagorku na mjesto u kanonu koje joj zasluženo pripada.
Kako pišu spomenuti istraživaèi, Zagorka je zadužila hrvatsku književnost – oblikovala je junakinje u koje se djevojke mogu ugledati, jake i pametne žene, èesto sposobnije od veæine muškaraca, »hrvatski puk nauèila je èitati«, a njezino maestralno pripovijedanje i danas ostavlja bez daha.
Da je imala sreæe, te živjela u nekim drugim vremenima, na nekim drugim meridijanima, danas bi bila slavljena kao nacionalna ikona – bila bi naša Jane Austen.

Zrinka Zorèiæ

Povratak