Kad 'lakonski' znaèi 'lako'

17.12.2007.

Eto, tako se ja osjeæam svaki dan dok pratim naše medije. Ondje neprestano nalazim tekstove ljudi koji donekle vladaju onim o èemu pišu, ali zato o hrvatskom jeziku nemaju ni pojma.

Pa onda u najgledanijoj kulturnjaèkoj emisiji èujem kako je nešto živopisno, a hoæe se zapravo reæi kako je živahno i zabavno u isti mah. Nitko od onih koji tu rijeè rabe kao da ni ne sluti da je ona ruska: živopis je u ruskome isto što i slika, pa je, dakle, živopisno naprosto slikovito.

Još je gora stvar kod onih koji bi htjeli oživjeti zaboravljene hrvatske rijeèi. Pa onda za èovjeka kažu da je probitaèan, želeæi reæi da je prodoran. A ne kuže da probitak znaèi korist, pa probitaèno može biti samo nešto, a ne i netko, i to nešto zapravo je korisno. Neki pak autor uzbuðeno govori o pogibelji nekoliko ljudi u prometu. I ispada smiješan, jer pogibelj je opasnost: na našim cestama stalno vlada pogibelj, ali se pogibije sreæom dogaðaju mnogo rjeðe.

Ima ih mnogo koji ono što je oko nas zovu okruženjem. No, ako smo ono što nas okružuje u zemljopisnom smislu nazvali okolicom, ako smo ono što nas okružuje u ekološkom smislu nazvali okolišem, zašto onda ne bismo ono što nas okružuje u društvenom smislu zvali okolinom (ili okružjem)? Zašto uzimamo to antipatièno okruženje, koje je zapravo stari vojni termin, a znaèi isto što i opkoljavanje?

Najzanimljivija je ipak upotreba rijeèi lakonski, jer ona je idealan primjer puèke etimologije. Govori se, naime, da netko postupa lakonski ili da se prema neèemu lakonski odnosi. Polazi se tu od pretpostavke da lakonski dolazi od lakoæe, pa bi otprilike znaèilo isto što i olako. A nitko da otvori Klaiæa i ustanovi kako je to zapravo naèin izražavanja karakteristièan za Lakonce, to jest Spartance, koji su govorili kratko i jezgrovito. Pa se, dakle, tom rijeèi može karakterizirati samo govor, a ne i postupci.

Sve to nije nikakva mudrost i lako se može nauèiti. Ali, nitko od tih pisaca i novinara ne misli da je na bilo koji naèin obavezan hrvatskome jeziku, premda ih taj jezik hrani i odijeva. Nagrðujuæi ga ovako, oni zapravo pljuju u zdjelu iz koje jedu, a da toga nisu ni svjesni.

A morali bi biti. Jer, kako biste vi postupili kod onoga lijeènika koji vam lijeèi pluæa, a ne zna naæi gdje vam je slijepo crijevo? Pobjegli biste glavom bez obzira, i ne biste vjerovali u njegovu dijagnozu ni onda kad se radi samo o pluæima. E, pa isto je i ovdje: može autor u svom tekstu stoput govoriti istinu, tko zna hrvatski, neæe mu vjerovati.

Povratak