Zaštititi novinare od progona vlasti

14.02.2009.

Uloga šamana u razvoju demokracije u post-komunističkim i post-socijalističkim zemljama – to još uvijek nije naslov nekog ozbiljnog znanstvenog rada iz područja antropologije, a moglo bi lako i iz socijalne psihijatrije, ali moguće da nije daleko dan kada će to postati temom istraživanja. Da je samo u našoj maloj zemljici Hrvatskoj neki šaman, sada već bivši gradonačelnik malog mjesta Saborsko, tijekom šamanskog rituala nahranio svog druga bunikom, nakon čega je ovaj tragično umro, još bi to za svjetsku povijest i prošlo neopazice, kao dio osobitog i osebujnog hrvatskog neo-folklora, a i zemljica nam je malena. Folklor je to onaj koji razvijamo i kroz koji naime prolazimo sve tamo od pada socijalizma i istovremenog pada društva pod, od strane svih onih koji nam od tada vladaju, osebujno postavljenu demokraciju. U našoj, kako kažu, uljuđenoj i demokratskoj državi nikome nije problem što jednom općinom u 21. stoljeću u Europi, doduše na njezinu civilizacijskom rubu, godinama vlada – šaman. Gradonačelnik-šaman, istina nakon serviranja i kobnog konzumiranja bunike, više nije ovo prvo, ali je po svoj prilici i nadalje član vladajuće stranke (ti i nisu tako izbirljivi, pa je možda još uvijek uvaženi član).
    Mala zemlja, pa bi se sve to moglo bagatelizirati, no kad se šamanizam pojavi u politici u vrlo velikoj i vrlo utjecajnoj zemlji kao što je Rusija, onda je to već ozbiljna tema, ma koliko se mi smijali. Pa i onda kad događaji, kako smo vidjeli i kao što ćemo u ruskom primjeru vidjeti, u svojoj tragičnosti i nisu pretjerano smiješni.
   
pad helikoptera u altaju
I u Hrvatskoj su mediji šturo izvijestili o padu helikoptera u Ruskoj republici Altaj početkom ove godine i o pogibiji sedam ljudi, među kojima i visoko pozicioniranog političara ruske Dume, Aleksandra Kosopkina. Nesreću poput ove, kakve se nažalost događaju diljem svijeta, mediji brzo zamijene nekom novom i lako se sve izmiješa i zaboravi. Međutim, ova je u samoj Rusiji podigla priličnu prašinu. Dvadesetak predstavnika političkih stranaka iz Altaja, uz supotpise više stotina sugrađana, poslalo je otvoreno pismo predsjedniku ruske federacije Dimitriju Medvedevu, ukazujući na niz činjenica koje su izašle na vidjelo nakon nesreće i koje govore o korupciji lokalnih moćnika i brojnim povredama raznih propisa do kojih je došlo u vezi s tim nesretnim letom. Otkrilo se, naime, da se uopće ne zna tko je dao dozvolu za let letjelice u vlasništvu Gazpromavia – naravno, kompanije u vlasništvu posrćućeg, ali još uvijek jakog naftnog giganta Gazproma. Ne zna se niti što je bio zadatak leta, što su političari uopće radili u letjelici i slično.
    I tako se malo pomalo otkrilo da se grupi VIP političara i lokalnih moćnika zapravo prohtjelo loviti divlje ovce (najbliže i najsličnije srodnice muflona, koje su inače u Rusiji zakonom zaštićene od svakog lova), pa su se i zaputili helikopterom u visoke predjele Altaja, gdje ove životinje žive. Kako je na poprištu pada helikoptera bilo i leševa tih životinja, veterinarska kontrola utvrdila je da se na njih lovačkim oružjem pucalo, i to iz same letjelice, jer lovci nisu niti silazili iz helikoptera. Osim na kraju, na sasvim neprikladan način, s tragičnim ishodom. Neposredno prije pada letjelicu su nebeski lovci spustili dovoljno nisko kako bi drugi pilot izišao i pokupio plijen. U cijelom tom nizu događaja kojima se ni najmaštovitiji ruski pisci, bez obilate pomoći votke, ne bi dosjetili, pilotsko mjesto je preuzeo jedan od VIP lovaca, koji je doduše nekada i sam pilotirao, ali ne tim tipom letjelice, niti je imao pojma o zračnim vrtlozima karakterističnima na ovakvim visinama. Sve po onom crnom vicu koji se prepričavao u bivšoj Jugoslaviji, kada je u avionskoj nesreći poginuo tadašnji savezni premijer Džemal Bijedić, a koji govori o zadnjim riječima zabilježenim na crnoj kutiji: "Daj bolan da ja malo vozim".
   
mediji su krivi za sve
Lokalni političari, uglavnom pripadnici vodeće stranke u Rusiji, s gubernatorom republike Altaj na čelu, upregli su se u prikrivanje uzroka katastrofe, optužujući sumnjičavce da "politiziraju situaciju", a sve u svrhu borbe za vlast. I naravno, odbivši istovremeno zahtjeve za istragu. Dapače, razvila se i cijela kampanja protiv onih političara koji su pokrenuli zahtjeve za istragu, pa se u zaštitu lokalne vrhuške i samog gubernatora stavio i duhovni vođa Altajaca, a podršku su mu pružili i, eto ih konačno, lokalni šamani. Svojem je kabinetu gubernator republike Altaj samo objasnio da njega "nitko ne može izbaciti iz sedla. Molim vas, ne obraćajte pažnju na te ispade i nastavite raditi".
    Baš kao da smo u Hrvatskoj, u Zagrebu. Kao da slušamo Sanadera ili Bandića kada na konkretne upite o nekim problematičnim političkim odlukama samo odgovaraju: prvo, ova vlada zna što radi i nastavit će tako raditi. Ili (Bandićeva omiljena) "neka svatko radi svoj posao", nakon koje se gradonačelnik carski udaljava sa mjesta nesreće.
    Također, u Rusiji kao i u nas, za sve su ipak glavni krivci mediji. Gubernator Berdnikov upotrijebio je univerzalnu rečenicu kojom locira glavne krivce i rješava problem, a koja i tu i tamo, kao uostalom i u cijelom svijetu, glasi "nekorektni zaključci i izjave nekih ljudi i sredstava masovnog informiranja".
    Da su uvjeti rada novinarima u Rusiji ionako prilično neugodni, nezahvalni a ponekad i smrtonosni, više nije otkriće. Došlo se već i do toga da je pred koju godinu ugledni ruski novinar i politički analitičar Alek Panfilov osnovao Centar za pomoć novinarima u krizi. U razgovoru sa suradnicama Centra, analitičarkom medija Iradom Guseinovom i istraživačicom psiholoških posljedica traumatičnih iskustava novinara, Olgom Kravcovom, koji smo vodili u njihovom moskovskom uredu, rekle su da su naprosto zatrpani poslom i da jednostavno nemaju dovoljno ljudskih resursa u odnosu na potrebe.
   
nezavisni mediji – regionalni
Najviše se radi na osiguravanju pravne pomoći za zaštitu novinara od napada i progona same vlasti. Tako navode slučaj novinarke koja je 2006. godine istraživala posljedice jedne eksplozije u Ingušetiji, a koju je lokalni policajac, u vrijeme kad je bio izvan dužnosti, pretukao. Taj spor je Centar na sreću dobio, usprkos mašineriji lokalnih vlasti koja se upregla u nastojanju da obrani policajca, obrazlažući njegov čin time što je bio osobito osjetljiv jer mu je brat poginuo u toj eksploziji. Guseinova nadalje ističe da je stopa nasilja nad novinarima vrlo visoka i da mreža eksperata i istražitelja koju su razvili po cijeloj Rusiji može obaviti samo vrlo malen broj slučajeva. U svrhu što boljeg pokrivanja slučajeva ali i dosizanja i informiranja javnosti, pokrenuli su on-line tjednike karakterističnih imena "Opasna profesija" te "Moć protiv medija". Također upravo pripremaju za tisak knjigu istraživanja o ksenofobiji. Slučajevi koje su spomenule doista su teški a gore od toga jest što ih ima mnogo i što je društvo na to postalo neosjetljivo. Navode primjer moskovljanke silovane i zadavljene od jednog Uzbeka nakon čega je nekoliko osoba tamnije kože, stranaca, kako kažu, mada se uglavnom radi o sugrađanima koji su tu još iz vremena kad su pripadali jednoj državi, ubijeno na ulicama Moskve. Policija nije rasvijetlila niti jedno od tih ubojstava. Analitičarka medija Guseinova istaknula je da su nezavisni mediji uglavnom oni regionalni budući da su velike ili kupili oligarsi ili ih kontrolira država.
    Tako bismo mogli nabrajati u nedogled. Hrvatska kao Rusija u minijaturi. Sve vrlo poznato, ako se samo prisjetimo događaja od vremena Glavaševog umarširavanja u redakciju Glasa Slavonije do pokušaja ubojstva novinara Miljuša, ubijenog Pukanića, sudskih kazni u vidu astronomskih iznosa za duševne boli kojekakvih političkih i inih moćnika, iscrpljenog i ugušenog Feral Tribune-a i tako dalje i tome slično. I kod nas su padali helikopteri, a službenim istragama je izgleda više bio zadatak da sakriju, ili bar otegnu, nego da otkriju.
    U svakom slučaju, vlasti naše i njihove za sada ne moraju pretjerano brinuti. Osim cjelokupnog državnog aparata koji vlast ima, na njihovoj su strani još i šamani.

Povratak