ZAGREB - Srpsko stanovništvo je napustilo istočnu Slavoniju, gdje nisu bili izloženi zločinima, jer naprosto nisu htjeli živjeti pod hrvatskom vlašću, potvrdio je Žarko Puhovski obrani generala Gotovine. Bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora sutra bi trebao završiti svoje četverodnevno svjedočenje pred Haaškim sudom na suđenju trojici hrvatskih generala optuženih za zločine u Oluji.

Gotovinini odvjetnici su uz pomoć dokumenata MUP-a ukazali na greške u izvještaju HHO-a o zločinima nakon Oluje. Neke žrtve su još bile žive u vrijeme kad je navedeno da su mrtve, ili su ih ubili pripadnici Armije BiH, a ne HV-a, ili se sumnja da su izvršile samoubojstvo ili umrle prirodnom smrću.

Puhovski nije negirao mogućnost grešaka, ponavljajući da je HHO sastavljao izvještaj kao organizacija za ljudska prava, a ne kao policijsko ili istražno tijelo, pa im je važno bilo zabilježiti žrtve, a ne utvrditi krivca. - Vi sad imate te dokumente, ali nama ni 2000. nisu bili dostupni - odgovorio je Gotovininu odvjetniku Luki Mišetiću. Greške su moguće jer nisu imali pristup službenim podacima: za svaku žrtvu tražili su informaciju od policije, no policija ih je ignorirala.

Dogovori s urednicima

Današnje svjedočenje Puhovskog bilo je važnije za povijest hrvatskog novinarstva: Feral Tribune je 1995. objavio intervju s direktorom HHO-a koji je vodio član HHO-a. Tekst je potpisan pod pseudonimom koji se u tim novinama koristio nekoliko godina. Otkrio je to Luka Mišetić, pročitavši dio izjave koju je tužiteljstvu dao Drago Pilsel, novinar i bivši član HHO-a. “Objavljivao sam i pod pseudonimom Vjeran Grković, u to vrijeme moje novine Novi list nisu bile spremne objavljivati neke stvari”, rekao je Pilsel Tužiteljstvu. - Prvi put čujem - odgovorio je Puhovski.

- Znam da je Pilsel imao poteškoća u Novom listu, znam za jedan drugi pseudonim pod kojim je pisao, ali za ovaj ne znam - odgovorio je Puhovski. On je prvog dana u Haagu, odgovarajući na pitanja Tužiteljstva, rekao da je tadašnji predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak dogovorio s urednicima Feral Tribunea objavu nekoliko tekstova o događajima nakon Oluje: u to vrijeme su dvije redakcije objavljivale stavove suprotne stavovima vlasti, Feral i Novi list, rekao je Puhovski, pa su se u HHO-u dogovorili da pokušaju što je više moguće iskoristiti te medije da bi informirali dio javnosti o tome što se doista događa.

Pisali i Čičak i Banac

Čičak i Banac su u Feralu objavili svoje tekstove, a potom je Feral objavio intervju s direktorom HHO-a Petrom Mrkaljem. Intervju je vodio član HHO-a Pilsel, ali je potpisan kao “Vjeran Grković”. Pod tim pesudonimom Pilsel spominje sam sebe i razgovor koji je vodio s povjerenikom Vlade Petrom Pašićem, rekao je Mišetić. Pilsel je pod svojim imenom objavio tekst u Novom listu u kojem piše o onome što je vidio oko Knina, gdje je bio član misije HHO-a.

Čičak prvi put čuje za skandal: Uvijek je pisao pod svojim imenom Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik HHO-a od 1993. do 1999., ne želi ni čuti za mogućnost da je član HHO-a, Drago Pilsel, u vrijeme dok je on bio predsjednik, u  Feral Tribuneu objavljivao pod pseudonimom Vjeran Grković, hvaleći rad HHO-a. Grković, odnosno Pilsel, s Petrom Mrkaljem, direktorom HHO-a, 1995. je objavio intervju u Feral Tribuneu. - Prvi put čujem za to. Pilsel je uvijek pisao pod svojim imenom - rekao je Čičak. Redakcijski pseudonimi u Feral Tribuneu bili su Vjeran Grković i Domagoj Horvat, koje je koristilo deset do petnaest ljudi, uglavnom onih koji su pisali i za druge novine, potvrdio nam je jedan od urednika Feral Tribunea koji je želio ostati anoniman.  Božidar Novak, novinar i bivši član HHO-a, smatra da je raditi u HHO-u i pisati izvještaje o radu te ustanove nemoralno i neetički. - Ako je tako bilo, to je nemoralno i nije etički - rekao je Božidar Novak.  (Ivica Radoš)

Dva transkripta: Žive ljude proglašavali mrtvima O odlasku Srba: Mišetić: U istočnoj Slavoniji živjelo je 25 posto stanovnika srpske nacionalnosti. Zašto su napustili to područje nakon mirne reintegracije? Puhovski: Zbog reintegracije, makar mirne, jer nisu htjeli živjeti pod vlašću RH. Surađivao sam tada s Jacquesom Kleinom i razgovarao s nizom tih ljudi. Bili su u strahu, dijelom zbog propagande, a dijelom zbog informacija koje su se pojavljivale nakon što su kolone izbjeglica nakon Oluje došle u Srbiju. U Srbiji su ih predstavljali kao dokaz da se s Hrvatima ne može zajedno živjeti. Mišetić: Je li bilo ubijanja, paleži i drugih oblika nasilja prema srpskom stanovništvu nakon mirne reintegracije? Puhovski: Koliko je meni poznato - nije, a vjerujem da bih znao da ih je bilo. O greškama u izvještaju HHO-a o Oluji: Mišetić: U izvještaju HHO-a spominjete dva brata, Branislava i Dušana Dokića, ubijene u Oluji. Imamo dokument MUP-a da je Branislava policija ispitivala 17. kolovoza, a da je Dušan u prosincu 1995. amnestiran za djelo pobune. Vidite da je Branislav bio živ 17. kolovoza, a Dušan u prosincu? Puhovski: Nažalost, to nije proturječno. Ono što znamo, ti se ljudi do 1998. nisu vratili kućama. I drugi su bili odvođeni, pa se više nikad nisu vratili. Ja sam rado sklon vjerovati da su oni živi, ali o tome nemam nikakvih podataka. Mišetić: Pod rednim brojem 111. vodite Iliju Veselinovića (1931.) koji je navodno pronađen mrtav uz cestu Gračac - Otrić. Ali Ilija Veselinović je u veljači 2001. izvadio osobnu kartu u Gračacu. Izjavio je da je izgubio lisnicu na cesti Gračac - Otrić dok je napuštao Hrvatsku u Oluji. U lisnici je bila osobna karta. Dalje piše tko je možda pokupio tu osobnu iskaznicu i tko bi mogao biti pokojnik koji je nađen. Puhovski: Nema spora da je to pogrešna informacija. Pronađen je mrtav čovjek s osobnom iskaznicom Ilije Veselinovića i takav je pokopan. Novi se podatak javio tek u jesen 2000. ili u proljeće 2001. Nažalost, ime je krivo, a još je žalosnije što leš postoji i što se još uvijek ne zna kako se zvao taj čovjek koji je tamo ubijen. Mišetić: Pored njega na cesti je bilo još osam mrtvih vojnika. Puhovski: Da. Njihova imena nismo naveli u izvještaju jer se očito radilo o vojnoj skupini. Mišetić: Kad sad vidite izvještaj HHO-a o Oluji, slažete li se da nekad niste imali točne informacije, ili ste ih dobili preuveličane? Puhovski: Slažem se, ali ovih dana ste i vi i odvjetnica Higgins sedam puta pogriješili. Događa se to nakon godina i godina rada Suda, a zamislite kako je nama bilo kad smo to 1995. i 1996. radili (…) Mišetić: Zabilježili ste smrt Marije Puškar. Bila je Hrvatica i domaćica. Nađena je obješena. Kako je HHO utvrđivao nacionalnu pripadnost ubijenih? Puhovski: Na osnovi iskaza svjedoka, članova obitelji ili susjeda. Mišetić: Ako je netko počinio samoubojstvo, je li HHO smatrao da je ta osoba ubijena i da je treba staviti među žrtve? Puhovski: U izvještaju smo naveli pet ili šest osoba za koje smo smatrali da su se ubile zbog toga što se desilo tih dana. Za Mariju Puškar nismo imali informaciju ni da se radilo o samoubojstvu, ni da je Hrvatica. Mišetić: Spominjete i Gordanu Šepelj, nepoznate nacionalnosti. Njeno tijelo je pronađeno 6. kolovoza. U dokumentu s obdukcijskog pregleda zaključuje se da je posrijedi samoubojstvo eksplozivnim sredstvom te da je to razlog traumatske amputacije. Jeste li provjeravali je li neko poginuo od mine ili eksploziva koji je sam nosio? Puhovski: Uvrstili smo na popis jedino one za koje je dvoje svjedoka tvrdilo da su ubijeni. Svaki stručnjak reći vam da u Hrvatskoj nije baš vjerojatno da žena izvrši samoubojstvo eksplozivom. Teško da bi to bilo vjerojatnije nego da je ubijena. Mišetić: Nekad se ljudi slučajno ubiju, ako barataju eksplozivom. Puhovski: Eksploziva je u to vrijeme bilo u ogromnim količinama, o tome nema spora. Ali ovo mi se čini nategnutom formulacijom.