Etičnost koja boli

04.03.2009.

Govorio je Einstein da su dvije stvari beskonačne: univerzum i ljudska glupost. Povratak u domovinu je, kao što sam se bojao, bila pljuska koja mi je odvaljena zbog te konstante: ljudske gluposti. Glup sam, što sam odmah shvatio po dolasku u zaleđenu kuću, najprije bio ja. Iako su me susjedi upozorili više puta da prije odlaska u Argentinu svakako zatvorim ventil za vodu u šahtu, to nisam učinio pa sam, po povratku, imao što vidjeti: popucane pipe, ventili... Što da vam kažem? Kaos u wc-u. Ma, glup sam. Nema se što dodati. Ali onda sam vidio sms-poruku kolegice, novinarke Radija 101, koja me moli da komentiram svjedočenje Žarka Puhovskog na suđenju generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. Zakasnio sam se javiti za tu emisiju. Ali sam se zanimao odkud je toliko važno da kažem neku riječ na iskaz Žarka Puhovskog. Pretraživao sam pomoću interneta. Išao sam od teksta do teksta i, moram reći, neizravno sam osjetio olakšanje: ta, nisam jedini glupan na ovom planetu. Nikoga danas neću izravno teretiti za glupost. Nije li glupo, nakon dvadeset godina života u Hrvatskoj, još uvijek morati tumačiti da su Carlos Zvonimir Pilsel (moje zakonito ime) i Drago Pilsel (moje krsno i profesionalno ime) ista osoba? Da nije riječ o pseudonimu? Kako nije neugodno izvjestiteljima iz haške sudnice to isticati kao problem? Ili: zar nije glupo morati pojasniti da se u našoj profesiji (kao kod književnika) imamo pravo sasvim legitimno koristiti pseudonimima?
   
Nema nedodirljivih
I tako sam, u »Feralu«, bio jedan od onih koji su koristili pseudonim Vjeran Grković. Zbog raznih motiva ali, nikako, kako sugerira Žarko Puhovski, zbog toga što on (Puhovski) zna da sam »imao poteškoća u 'Novome listu'«, ili kako su me krivo shvatili haški istražitelji s kojima sam u Zagrebu razgovarao dva dana i koji su u dijelu zapisnika kojeg sam samo letimice pročitao (opet, ta moja glupost) i zatim potpisao, uvrstili i moju navodnu tvrdnju da sam (»u Feralu«) »objavljivao i pod pseudonimom Vjeran Grković (jer) u to vrijeme moje novine (»Novi list«) nisu bile spremne objavljivati neke stvari«. Poteškoće u ovome listu sam imao i imat ću. Kao svaki drugi novinar koji svjesno obavlja svoju dužnost. Više nas, kako piše glavni urednik »Novoga lista«, Goran Kukić (31. siječnja), dobro može opisati što to znači da u nas nema nedodirljivih. Čičak me je, na primjer, na četiri stranice, kada me se izbacivalo iz HHO-a (kojeg sam pomogao suosnovati prije točno šesnaest godina) razvukao kao krpu na kojoj brišemo blatnjave noge. I nikome ništa. Novinar koji ga je intervjuirao smatra da je postupio po savjesti i pravilima struke, iako mi nije ponudio pravo na odgovor. Savjest je važna stvar. Meni je savjest naložila da, nakon »Oluje«, među prvima, ako ne i prvi, baš ovdje počnem opisivati divljanje hrvatskih snaga nad preostalim Srbima. Bio sam i član HHO-a. I terenski istraživač zločina. Ne, kako Puhovski tvrdi: »u jednom slučaju«. Već u desetke njih. Samo jedan primjer: u »Feralu« (i u ovome listu) sam objavio fotografiju koju sam snimio na groblju u Gračacu, a na kojoj se vidi masovna grobnica Srba i više redova križeva, a u sredini križ s natpisom »NN 754«!
   
Branili smo Ustav
Naime, nekoliko sam mjeseci tajno pratio rast toga groblja i o svemu izvješćivao kolege i kolegice u HHO-u. Bilo bi glupo, kada je o gluposti ovdje riječ, da otkrijem svoje korake i najmere mrziteljima i zločincima, jer me se tada lako moglo onemogućiti ili ubiti da, u nekim prilikama, nisam bio Vjeran Grković. U »Novome listu« nisam nikada imao poteškoće oko objavljivanja tekstova. Bilo koje vrste. Osim, u jednom razdoblju, kada sam, jer je Čičak također pisao za ovaj list, bio onemogućen s njim polemizirati. Neću odgovoriti Boži Novaku koji smatra da sam postupio neetički kada sam pomogao Odboru, to jest pokojnom Petru Mrkalju, da istina o leševima dođe na vidjelo i drugdje osim u ovome listu (primjerice, u »Feralu«). Neću, jer tada sam nastojao da se zaustavi ubijanje Srba. To je bilo važnije od toga jesam li možda u sukobu interesa. Neću odgovoriti niti na druge podvale u mnogim drugim medijima. Svjedočim da sam uvijek, posebice u temama ljudskih prava i sloboda, ovdje uživao maksimalnu slobodu. Ako ponešto nisam u vezi te problematike objavio u matičnoj redakciji, bilo je opravdano željom i potrebom da se razbije veoma zatvoren medijski prostor sredine devedesetih. »Novi list« (pa time i »Glas Istre«) je bila i ostala jedina dnevna novina koja je do krajnijih konzekvenci zagovarala etičnost u novinarstvu (etičnost koja boli) i koja je, zbog toga, odgovorno branila Ustav RH i pravni poredak. Jesam/jesmo li u svemu tome bio/bili glup/i? Neka jesam/mo. Blažena glupost koja do besvijesti slavi mir, bratstvo, suživot.

Povratak