Čuda su pokraj nas

01.03.2009.

Treba imati želudac i debelo podmazane živce da bi se izdržao hrvatski reality show, režiran u sjedištu Vlade na Markovu trgu broj 7 u Zagrebu. Na tom amblematskom trgu, nazvanom po crkvi svetoga Marka, užarenom krunom okrunjen je Matija Gubec. Ono što je u slučaju seljačkog vođe iz 16. stoljeća tek romantičarska legenda, njegovi daleki potomci u 21. stoljeću ćute doslovce na vlastitoj koži. Peku se na vatri pomno podgrijavanih halucinacija o nacionalnoj veličini, svjesni da će im se sva ta buncanja obiti o glavu u obliku novih restrikcija, poduzetih da bi se očuvao status quo. Ako je Krleža zaključio da »hrvatstvo znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći«, onda to znači da se vrtimo u krugu svojih davno ishlapjelih iluzija. Krležine riječi datiraju iz jedva zamislive 1926. godine, ali su friškije od kruha koji se svakog jutra prodaje na Dolcu. Ili je taj Krleža bio đavolski dalekovidan ili se na Gornjem gradu ništa ne mijenja; osim što se obnavlja vozni park i povećava količina policajaca, zaduženih za sigurnost onih koji tako harno bdiju nad našim blagostanjem.
   
   
Gušter

    Gledati u lice hrvatske trećemilenijske stvarnosti podjednako je pogubno kao i gledati u jednu takvu nakazu kao što je Meduza. Strašno žensko biće sa životinjskim ušesima, tupim nosom, iskešenim zubima i zmijama umjesto kose. I pogled na Caravaggiovu Meduzu u Galeriji Uffizi u Firenci budio je u meni stravu, a kamoli da je ne bi budio pogled na čudovište iz vlastitog dvorišta lišeno bilo kakvih umjetničkih predilekcija! U Dragojevićevoj knjizi »Rasuti teret«, objavljenoj prije četvrt stoljeća, nalazi se priča o gušteru Lucumoneu. O čemu se tu radi? Za ljetnih mjeseci grupa studenata lutala je Italijom i tražila prenoćište u zabitim seoskim kućama. Neki starac izišao im je ususret, pod uvjetom da svaki od njih petnaest minuta gleda njegova guštera Lucumonea. Dakako da je Dragojević tom igrom tete-a-tete, tim susretom u četiri oka smjerao na komunikaciju koja nadilazi uobičajene granice vremena i prostora i da je u gušterovoj nepokretljivosti slutio »unutrašnju stranu vatre i vanjsku stranu tišine«. Pogled Dragojevićeva guštera dopirao je iz nepojmljivih daljina, gravitirajući prema nečem što je izvan svih pretpostavljivih pravila. Ali gušter što su ga na svojim fasadama izvjesili iluzionisti s Gornjega grada, nije ništa drugo nego znak njihove pretpotopnosti.
    U svoje vrijeme, obilazeći kapelu obitelji Medici, osjetio sam bol. Isprva sam vjerovao da je taj osjećaj posljedica umora, a s godinama mi je postalo jasno da ga je uzrokovala ljepota. Radost i tuga ponekad su isto toliko bliski kao ljepota i rugoba. Uostalom, zbog čega se Venecija doima tužnom i zašto ju je takvom vidio Aznavour u onoj svojoj glasovitoj šansoni? Talijan Tiziano Scarpa, inače rođeni Mlečanin, ustanovio je da njegov grad može biti smrtonosan. Mnoge zgrade prekrivene su skelama i plastičnim pokrivačima, ali ne zbog restauratorskih radova nego zato da bi se prolaznike zaštitilo od ljepote koja ima radioaktivnu snagu. Tako se na temu Serenissime šalio jedan romanopisac. I dok se Mlečani od ljepote štite drvenim konstrukcijama te plastičnim i jutenim plahtama, ja se od rugobe štitim provjetravanjem. Što to znači? Samo to da novine čitam pomoću ventilatora i da se na pojedinim stranicama zadržavam koliko to dopušta snaga cirkulacije što je proizvodi ta okolokružna sprava (hrvatski: vjetrilo). Zavirujući tako u Globus, doživio sam mirakul. U novom broju intervjuirana je Snješka Knežević, što je bio dovoljan razlog da isključim ventilator, prekrižim se i prionem čitanju.
   
   
Spol

    Kao što u talijanske gradove odlazimo da bismo se divili onom što je u njima egzemplarno i raritetno, tako je egzemplarna i raritetna pojava Snješke Knežević u našem viskotiražnom okolišu. Zvuči bombastično, ali notorna je istina da su masmedijskim mogulima zanimljivi samo saborski šmiranti i visokopozicionirani kriminalci, tretirani kao spomenici nulte kategorije, a ako je posrijedi ženski spol, onda se preferiraju raznorazne nikoline, pišaline i krinoline. Snješka Knežević ne skače u vis poput Blanke Vlašić, ne nosi revolver poput Ruže Tomašić i ne arbitrira na gornjogradskim sjednicama poput Vesne Pusić. Pa kako se onda dogodilo da su joj u Globusu udijelili ni manje ni više nego pet stranica? Nemam pojma, ali dok se ne oporavim od čuđenja, pokušat ću objasniti tko je citirana gospođa i u čemu je važnost upravo spomenutog presedana. Najjednostavnije bi se moglo reći kako su danas na cijeni karijeristi i arivisti koji su u prvi plan dospjeli stranačkom ili rodijačkom pripadnošću, a ne poštenjem ili, nedajbože, kompetencijama. Onom što se u nas nudi kao prva liga, što se podmeće kao individualni i društveni uzor, Snješka je sušta suprotnost.
    Kako najkraće opisati njen curriculum vitae? Nakon diplome na Filozofskom fakultetu (povijest umjetnosti i njemački), radila je na Radio Zagrebu kao asistentica režije i kao novinarka na Trećem programu. Objavila je niz tekstova o arhitekturi, urbanizmu i zaštiti okoliša, a 1990. zaposlila se kao vanjska suradnica Instituta za povijest umjetnosti. Obranila je doktorsku tezu na temu Zelene potkove, priprema sabrana djela Milana Preloga, a kao gost istraživač predaje na Filozofskom fakultetu i Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Jedan je od najvećih eksperata za noviju povijest Zagreba, a u pitanjima koja se tiču njegovog kunsthistoričarskog i urbanističkog backgrounda gotovo joj i nema premca. Ali to je tek dio kruga koji je u svojoj bogatoj karijeri obišla gospođa Snješka. Ionako sam nervozan pred laptopom, pa svaki čas zavirujem u biblioteku, tragajući za knjigama koje je prevela na hrvatski jezik. Počinjem s neponovljivim Benjaminom (»Uz kritiku sile«), nastavljam s Döblinom, Grassovim »Limenim bubnjem« (za koji sam napisao predgovor), a završavam s Bernhardovom dramom »Lovačko društvo« i prozom »Midland na Stilfsu«.
   
   
Etape

    Njenim prijevodima Kafke nisam ušao u trag, ali to i nije čudno kad je posrijedi autor takve češko-njemačko-židovsko-tuberanske filozofije. Jednu od glavnih ljudskih mana Kafka je vidio u nestrpljivosti, a Snješka je sve samo ne to. Teško je makar ovlaš dotaknuti sve etape njenog istraživački bogatog kunsthistoričarskog puta. Impozantan je popis radova o Zagrebu, od onih koji se tiču Lenucijeve potkove, Akademijine palače i gornjogradskih stuba do onih koji su posvećeni Zrinjskom trgu, Britanskom trgu i drugim punktovima našeg glavnoga grada. Uz to, prevela je studije o Bizantu i Kreti te prevela i priredila knjigu »Bečka škola povijesti umjetnosti« s radovima Aloisa Riegla, Dagoberta Freya, Maxa Dvooáka i drugih. Iako rođena u Zagrebu, ne hvali se svojim zavičajnim indigenatom i ne poziva se na svoje koljenovićko podrijetlo kao što to čine oni koji, osim mistifikacija i jeftinog busanja u prsa, ništa ozbiljno ne mogu ponuditi. Toliko me iznenadio razgovor sa Snješkom Knežević da sam ga u nevjerici pročitao dva puta.
    Ne kanim ponavljati ono što je fiksirano na stranicama Globusa i što znatiželjnik, ako želi, može provjeriti i sam. Izdvojit ću dva znakovita detalja koji pokazuju što svojim životom i radom utjelovljuje spomenuta gospođa. Govoreći o prijateljima i onom što je u znatnoj mjeri definiralo njen put, zaključit će kako je oduvijek smatrala da su najvažniji obrazovanost i etički stav. Možda u toj konstataciji nema ničeg novog, ali u Hrvatskoj koja je u zadnjim dekadama reterirala, vraćajući se iracionalnim zanosima, zlopamćenju i plemenskom egotizmu, neke stare i zapostavljene istine treba ponavljati po tisućiti put. Podjednako je važan dio intervjua u kojem, komentirajući vlastitu nepotkupljivost i spremnost da kaže ono što misli, lakonski zaključuje: »Ništa nikome ne dugujem, malo očekujem«. Kakva suprotnost svim defraudantima i sikofantima koji toliko ljube svoju zemlju da su je stavili na bubanj i koji takvim ponašanjem basnoslovno profitiraju. Znam da to zvuči kao pretjerivanje, ali Snješka Knežević je sve što Hrvatska u ovom času nije. Čuda su pokraj nas, a jedan mirakul slutim u činjenici da ministri i saborski zastupnici, poput gospođe Snješke, obitavaju na Gornjem gradu. Kako su blizu i, istodobno, neizmjerno daleko!

Povratak