I biskupi bi uređivali

09.03.2009.

Komisija Hrvatske biskupske konferencije »Iusticia et Pax« okarakterezirala je medije u Hrvatskoj kao žrtve interesa vlasnika, oglašivača i kapitala, a kako u svemu tome najviše trpi novinarska struka, novinari često i protiv svoje volje, a egzistencijalno pritisnuti, postaju »plaćenici zla«. Crkva je opet generalizirala ocjenjujući medije jer razlike među njima ipak postoje, a biskupi ih se nisu trudili naći i istaknuti. Ovog puta kao da su biskupi htjeli nastupiti naizgled dezideologizirano pa se njihov pogled na medije čak djelomice poklapa s viđenjima organizacija civilnog društva.
    No, ideologija je tek prikrivena jer biskupi, kao i dosad, žele biti glavni društveni arbitri, samim tim i arbitri o medijima.
    Hrvatska je čudna zemlja, iako licemjerje nije hrvatski ekskluzivitet. Istina je da se u Hrvatskoj čak 90 posto građana izjasnilo da su katolici ali ipak vrlo velik broj njih gleda reality-showove, tako i »Farmu«. Zato teško možemo vjerovati Ivanu Mikleniću, glavnom uredniku Glasa koncila, kada kaže da su brojni vjernici odlučili u korizmi odreći se gledanja televizije, kao što ne vjerujemo da će jako opasti broj slanja sms-poruka u Italiji nakon što je glavni šef u Vatikanu sugerirao odricanje od slovkanja po mobitelu.
    No, gubljenje malih društvenih bitaka ne znači još da se gubi i rat. Ova izjava »Iustitia et pax« samo je ideologizirajući nastavak rata protiv sekularnog novinarstva. Novinarstvo danas, ističe Miklenić, »izaziva nemir, čak i jezu«.
   
Nakon nedjelje idu i dalje
S utjecajem brojnih vjerskih medija Crkva nije zadovoljna, a vrlo vjerojatno niti s utjecajem koji ima u specijalnim emisijama Hrvatske radiotelevizije. Nije, naime, dovoljan takav »getoizirani« utjecaj jer ona hoće voditi društvo kao glavni duhovni vodič.
    Vlast im je i nauštrb ekonomske pokretljivosti i profita i, razumije se, nauštrb ne samo poduzetničkih, nego i osobnih sloboda, omogućila da smire potrošnju nedjeljom, da nedjelju tako produhove kako bi vjernike uputili u svoje štalice.
    Crkveni velikodostojanstvenici rado bi proširili utjecaj na još jedan izuzetno značajan prostor društvenog života koji najizravnije utječe na javnost. Iz notorne pozicije koja je jasno omeđena u svim zapadnoeuropskih demokracijama, a ta je da je Crkva odvojena od države i da nije dopuštena diskriminacija, ni rasna, niti nacionalna, a svakako ne vjerska, proizlazi da Katolička crkva može imati nebrojeno medija u kojima može nametati uzuse novinarskog profesionalizma onako kako ih ona shvaća, ali ne bi smjela, ni nevidljivo, utjecati na sve medije. Neka pokrene dnevnik, govorilo se uostalom i o Katoličkoj televiziji. Da je ona pokrenuta, vjerojatno se vjernicima ne bi preporučivala korizma bez TV-a.
    Nedavno smo bili svjedoci ljutnje zastupnika na novinarski rad. Iz izjava Vladimira Šeksa i intervjua Luke Bebića jasno je da su najviši parlamentarci uvjereni da se o Saboru smije pisati samo loše tako da se, kako je rekao Bebić, odabere neka fotografija i stavi naslov koji će dodatno stvoriti odioznost čitatelja prema Saboru.
   
Ništa o medijskim slobodama
»Novinari su plaćenici zla«, kažu najviši crkveni predstavnici, navodeći kao provjereno i opće pravilo da egzistira medijski reket u kojem se od institucija ili osoba traži novac u zamjenu za korektno pisanje ili prešućivanje. Ako sudimo jako općenito – ali treba napomenuti da još uvijek postoje brojni suprotni primjeri – onda može stajati kritika da su interesi vlasnika medija i oglašivača za što bržim profitom stavljeni ispred prava čitatelja na cjelovito i točno informiranje.
    No, čini se da Katoličkoj crkvi ipak nije prvenstveno toliko stalo do profesionalnih novinarskih standarda jer se nigdje u izjavi ne zalažu za medijske slobode, nego se okomljuju na »publicitet zla«. Već smo bili svjedoci da su biskupi uspoređivali medije s djelovanjem sotone, prisjetimo se izjava Juraja Jezerinca.
    Crkva se nedovoljno često i određeno oglašavala o problemima korupcije u društvu. Sada se zalaže za prava osumnjičenih za koruptivna djela, ali ne izjašnjava se o tome koji je osnovni smisao medija – je li to i šibanje svih negativnosti u društvu, poticaj da pokrene vlast u uklanjanju tih negativnosti, je li to i kritika vlasti pa i birokratiziranosti ili rasipnosti Crkve? Naravno da jest, pa i kad te kritike ispisuju novinari katolici. To već nije publicitet zla, nego publicitet promicanja društvenog dobra. Zato u strahu od komunističke politike (jer i toga smo se naslušali), Crkva se sama mora čuvati političkog nastupa.

Povratak