Prije nekoliko godina, u nekom neobaveznom razgovoru s kulturnim pregaocima koji su se pokušavali grebati za lovu pa su mu klimoglavima potvrđivali svaku izgovorenu riječ, jedan je Bandićev činovnik rekao kako bi za Zagreb bila velika stvar da se kandidira za europsku kulturnu metropolu, jer da bi tada iz Bruxellesa stiglo puno novaca.

Grebatori su triput klimnuli, a njemu su se oči zacaklile. Bit će da si je zamislio što bi sve za te pare kupio: jedno dva argentinska veznjaka, brazilskog centarfora i nekoliko bosanskih bekova, zatim jedan Rukometni dom, kocke za nanovo pokockati Radićevu i Mesničku, dva tri bivša kina za pokloniti prijateljima i poslovnim partnerima, a od onoga što ostane da se Ladislavu Prežigalu objave sabrane pjesme. Eto, otprilike tako zamišljena je inicijativa za Zagreb kao europsku kulturnu metropolu.

Luđa je od toga samo ova aktualna splitska inicijativa, pokrenuta netom pred lokalne izbore, valjda da bi se njome dohakalo onome živopisnom veledućandžiji i sortnom rasistu, koji će, sva je prilika, biti gradonačelnik tog grada uz autocestu, poznatoga po jednome rimskom caru, po jednome svecu i po povijesno najvažnijem i najvećem hrvatskom nogometnom klubu. No, kultura je u tom gradu doista nisko pala ako se kulturom kane prevariti građani koji su nakanili da glasaju za Keruma.

Ni Zagreb ni Split iz niza razloga ne mogu biti europski gradovi kulture. Najprije zato što ni jedan ni drugi grad to danas ničim ne zaslužuju, osim svojom poviješću, ponekim arheološkim spomenikom, lijepim parkom, ubavom betoniranom uvalom ili fino složenim nizom zgrada, koje su u ekranizaciji Kafkinog procesa tako lijepo i uvjerljivo glumile sivi, birokratizirani pakao na Zemlji.

Smisao ideje o europskim gradovima kulture nije u tome da iz Bruxellesa mazneš novce koje ćeš zatim podijeliti s pajdašima, kao što se vjeruje u Zagrebu, niti je u tome, kao što se misli u Splitu, da kromanjonca pokušavaš uplašiti tako što mu u lice drekneš - kultura! Europski gradovi kulture oni su gradovi koje jedno društvo odabere, ili kojima se posreće okolnosti, da se u njima događa i stvara neka živa umjetnost ili neki od živih kulturnih identiteta Europe. Split i Zagreb pouzdano nisu takvi gradovi.

Evo, recimo, u Zagrebu izlaze dva dvotjednika i jedan tjednik koji od države primaju novce na račun novina za kulturu, premda najvećim dijelom svoga sadržaja s kulturom nemaju ama baš nikakve veze. Štoviše, dva se bave praktičnom dnevnom politikom, kroz koju promoviraju ekstremne desne ideje, rasnu, vjersku i nacionalnu netrpeljivost, hrvatsku varijantu fašizma. Kultura je tu samo zgodna krinka, kao neumrlom nam Poglavniku kada je pisao “Liepu plavku”. I onda, zar ne bi bilo malo čudno da se takav grad kandidira za europski grad kulture, pa da ga još i izaberu?

Pokušajmo, recimo, zamisliti što bi se tim povodom uopće moglo naći na naslovnim stranicama novina koje izlaze u Zagrebu. Kako bi se uopće puku dočarala ta čudna vijest? Spletom narodnih pjesama i igara, spomenikom banu Jelačiću ili fotografijom Simonice i Ante, dok se raduju briselskoj blagovijesti? Ne postoji, naime, više ključ, ne postoji šifra kojom bi zagrebački mediji, ovakvi kakvi danas jesu, mogli posredovati vijest o tome da je Zagreb postao europski grad kulture. To su neke riječi koje iz Čeljuskinih usta, da ne kažemo čeljusti, ne mogu izaći.

Nakon krvavog razdruženja sa Srbijom kultura je, gotovo u povijesnom smislu, prestala biti važna svim hrvatskim političkim ali i kulturnim elitama. Ona je danas bitna samo u dekorativnom i u natjecateljskom smislu. Nakon što je sport u šifri nacionalnog identiteta zamijenio kulturu, jadni su se pisci krenuli ponašati kao sportaši.

Pa barem dvadesetoro njih pretendira na titulu najprevođenijih, najtiražnijih i najčitanijih. U Leipzig i u Frankfurt odlaze da bi se na domovinskoj ATP listi popeli za koje mjesto. Pritom imaju svoje selektore i trenere, svoje novinare i komentatore. Ponašaju se kao tim. I oni su naši Vatreni, ali ni njihovi rukopisi ne gore. Kada zapadni izdavači za njih ne pokažu interesa, oni će u domovinskim medijima kriknuti da je svemu kriv rasizam Zapada, koji želi samo Kusturičinu i Bregovićevu egzotiku, a ne nešto urbano i univerzalno. Bune se poput nogometaša zbog nedosuđenog penala.

Zagreb nema sa čime biti europski grad kulture. Možda jednom, kada nas stranci sasvim okupiraju i porobe pa se nađe neki plemeniti Iso Kršnjavi da nam u ime okupatora stvara živu hrvatsku kulturu.