Cenzura ili Pavlovljev refleks?

18.03.2009.

Skupina novinara, među kojima i dio kolega našega lista te nekolicina udruga civilnoga društva i pojedinaca, uputili su predsjedniku Vlade Ivi Sanaderu pismo u kojemu tvrde kako su aktualna hrvatska vlast, Vlada RH i premijer osobno, »suodgovorni za tešku krizu hrvatskog novinarstva, težu možda i od krize iz represivnih 90-ih godina«. Smatraju kako je Vlada »donoseći važne političke i financijske odluke koje su utjecale na vlasničke strukture u medijima stekla prijatelje među izdavačima i urednicima, zbog čega se novinarima određuje ''strateški okvir izvještavanja'' udaljen od interesa i prava javnosti na potpune i uravnotežene informacije«.
   
Ili se pokloni, ili se ukloni
U prijevodu: ili se pokloni, ili se ukloni! »Novinar koji se ne uklopi u postavljene granice, riskira svoj opstanak na medijskom tržištu«, tvrdi se u pismu objavljenom protekli petak, kad se u našim novinama našao i izvještaj o posjetu predsjednika Vlade Novom listu. Izuzetno mi je žao da u prošlotjedni izvještaj o boravku dr. Ive Sanadera u našoj redakciji nije uvrštena i njegova izjava rečena, istina, u neformalnom razgovoru na samom kraju posjeta. Kako to obično u nas biva, kolegica Tomičić zbog rokova požurila je nakon obavljenog razgovora s premijerom napisati izvještaj za prvo izdanje, i tako je izostala po meni važna izjava Ive Sanadera izrečena pred vlasnikom, dijelom uprave i uredništva. Sjedeći tik uz našeg većinskog vlasnika Roberta Ježića, predsjednik Vlade rekao je kako mu ni na pamet ne pada zloupotrijebiti prijateljstva i poznanstva s vlasnicima i urednicima, s ljudima u čijim su rukama mediji, i utjecati na to kako će se o njemu, odlukama Vlade i dijelu ministara izvještavati. Jeste kaže da ispravi kakva netočnost, ali smatra da se u komentare i osobne stavove novinara ne smije dirati.
    Ne, nisam naivna, nisam ni očekivala da će u najstarijoj novinskoj kući u nas, u novinama koje baštine Supilovu tradiciju, poručiti nešto suprotno – no nije morao reći ama baš ništa kad se poveo nebavezan razgovor o krizi na hrvatskoj medijskoj sceni i pritiscima na novinare. No, on je u Rijeci, u novinama koje se i danas diče liberalnom koncepcijom i lijevom orijentacijom, izravno, Primorci bi rekli »šćeto-neto«, poručio da on takvo što, od novinara, urednika ili vlasnika ne zahtijeva. Iznio je i logično obrazloženje. Mladost, ili kako je sam kazao »formativne godine« proveo je na studiju i radu u inozemstvu – u Italiji i Austriji, zemljama razvijene demokracije i medijskih sloboda, pa mu je stoga, veli, svaki pritisak tog tipa potpuno stran.
    Blago njemu. Imao je sreću formativne godine provesti vani i naučiti vrijednost politikom i parcijalnim interesima nesputanog novinarstva...
   
Atavizam prošlosti
Većina novinara u nas tu sreću nije okusila. Mi stariji formirani smo u drugom sustavu, i, ako se isključi sam kraj osamdesetih godina 20. stoljeća, medijskih sloboda u današnjem smislu te riječi odista nije bilo. Mlađe kolege moderiralo je pak autokratsko Tuđmanovo doba, rat i poraće kad se svaka kritika ili tek različito mišljenje etiketiralo kao izdaja ili nostagičarstvo za prošlim danima... Želim reći da premijer ni ne mora tražiti od izdavača, urednika ili novinara određen način pisanja, i možda to odista nikad ni ne čini, no dio njih će se svejedno postavljati uvjetovano, ponašati po »signal sistemu« i odreagirati po Pavlovljevom refleksu i kad to nitko od njih ne zahtijeva i ne očekuje, i za tu svoju reakciju očekivati kaznu ili nagradu političara – svejedno! No refleks nazvan po nobelovcu, priznat ćete, ne možemo zvati cenzurom.... Na sreću pravi, iskonski novolistovci, nisu ga nikad ni razvili!
    Kod nekih drugih ga valja promatrati kao atavizam spomenute prošlosti. Prepoznat ćemo ga po karijerizmu, poltronstvu, dodvorništvu i snishodljivosti – odreda simptomima koji se javljaju kao logična posljedica proteklih, olovnih vremena, u kojima je, eto, gro političkih novinara, ali i njihovih vlasnika, odrastao. Strahovi i sumnje u nas usađeni odavno, kotrljaju se i danas zakonom inercije i stoga možda i jesu u pravu oni novinari koji od Vlade i njezina predsjednika imperativno zahtijevaju provedbu Zakona kojim se osigurava demokratskija organizacija medija.
    U protivnom javnost će i novinare, i medije u kojima rade, doživljavati kao potpuno nevjerodostojne kad je u pitanju političko izvještavanje, a Vladu – bez obzira na premijerove formativne godine – kao čuvara patološkog, pokroviteljskog odnosa vlasti i političkih elita prema medijima i novinarima.

Povratak