 
|
Arhiva "Iz medija"Ivica Flesch, najstariji urednik u Hrvatskoj: Prošao sam sve, od Gutenberga do Microsofta26.04.2009.
Još par dana i više nisan glavni urednik magazina Otvoreno more. Ne, niko me neće smjenit, smjeniću ja sam sebe jer iden u penziju. Zapravo, ostaću još koji misec u mojoj Slobodnoj Dalmaciji, di san proveja cili svoj radni vijek, od toga trideset godina na raznin uredničkin mistima, a ujesen, kad napunin 65 godina, iden i službeno u penziju. Namjerno govorin u penziju, a ne u mirovinu, jer mi u penziji ne pada na pamet mirovat. Još za početak oću reć i to da san još ovih par dana najstariji glavni urednik u Hrvatskoj, a još par miseci, sve dok ne oden u penziju, i najstariji novinar u ciloj Slobodnoj Dalmaciji čiji je i magazin Otvoreno more. Dosad san milijun puti čuja dobru zafrkanciju, a najčešće je spominja pokojni novinar Momčilo Popadić, da je puno bolje bit alkoholičar nego novinar, jer je dokazano da novinari u prosjeku umiru prije alkoholičara... Očito, zdravije je pit nego pisat! Zafrkancija s prezimenonSve skupa san u novinarstvu 41 godinu, a u Slobodnu Dalmaciju san doša prije više od 36 godina. Prije toga san bija spliski dopisnik nekih zagrebačkih listova, a onda i šef spliskog dopisništva zagrebačkog Studentskog lista. Sićan se, tad je s menon radija poslin poznati novinar Slobodne Dalmacije Srećko Lorger, čuveni terorist u vrime Dalmatinske akcije, šta je najsmišnija optužba ikad izrečena. Tad je u našen Dopisništvu bija i danas poznati i ugledni advokat Branko Šerić.... U Slobodnu san doša - slučajno! Šeta san po Rivi, intra poznanika, tadašnjeg novinara Slobodne Zorana Ercega. S njin je bija njegov poznati kolega, novinar Zdravko Reić. Erceg me pita šta činin, malo smo tako ćakulali, upozna me sa Rejon, koji je bija urednik Gradske, i tako rič po rič i Rejo reče: “Bi li sutra doša u Gradsku rubriku Slobodne Dalmacije?” Prista san, sutra san se pojavija na sastanku Gradske rubrike, Rejo je odma reka: “S nama je od danas kolega Ivica Flesch, piše se sa SCH, ali se izgovara sa Š, dakle, on je Fleš, i po prezimenu bi moga bit dobar novinar...” I na račun moga prezimena rodila se odlična zafrkancija već na mome prvon novinarskon zadatku. Rejo me posla učinit jednu anketu, čipon u podne, na Rivu, reka je fotoreporteru Stanku Karamanu: “Stanko, ajde s Fleschom na Rivu!” Karaman mu je odgovorija: “Šta ti je Rejo, koji kurac će mi fleš, sunce je vanka!” Reić se odma počeja jidit: “Daj, ne zajebaji: pođi s Fleschom na Rivu i slikaj sve šta triba!” Vidija je Karaman da se Rejo ne zajebaje pa se užga: “Nemoj ti mene učit poslu, jesi čuja! Ne triba mi fleš usrid podneva na Rivi!” Onda san ja stidljivo reka Karamanu da je moje prezime Flesch, da Rejo nije mislija na blic nego na mene... Vrlo brzo san počeja pratit Općinski sud u Splitu. Okružni sud je pratija kolega Davor Martić, a kad je on iša u vojsku, onda san ja pokriva sve sudove u Splitu. Uključujući i Vojni sud. Vrlo brzo san, uglavnon zajebavajući se, doša u priliku ćakulat o svemu i svačemu s najpoznatijin spliskin sucima, i sa šefovima Tužilaštva, najprije s Ljubon Prvanon, a onda i s Brankon Tolićen. Pratija san sud na jedan, za ta vrimena, neobičan način, zna bi od sudskog procesa napisat novinarsku priču, bilo je koji put čak i elemenata humoreski. Svatija san da je puno bolje, nego najpoznatije suce i tužioce, znat – zatvorske čuvare! Zbližija san se s njima, kad bi ko bija zatvoren ja bi to dozna istog dana, prije nego bi sutradan doša na sud. Inače, zna san se i zafrkavat na sudu govoreći o svemu i svačemu u stihovima. Jedan put san reka: Svako jutro novi leš donosi van Ivo Fleš! A sudac Tugomir Erica dan kasnije uzvratija mi je velikon pismon u stihovima koji su se rimovali... Poslin san neko vrime radija u Dalmatinskoj rubrici koju je onda uređiva legendarni Nikica Marinković. Dogovorija san se s njin da svake subote radin priče s radnin naslovon Tamo gdje novinari rijetko zalaze! Gađa san mista o kojima se nikad nije pisalo, a on je govorija da nema mista u Dalmaciji koga on ne zna. Okladili smo se da ću mu prvu priču donit iz mista za kojega nikad nije čuja. I dobija san okladu, učinija san reportažu iz mista Trn, u dolini Neretve... Bilo je zanimljivo kad san u Unutrašnjopolitičkoj rubrici posta – reporter za krizne situacije! Šta je to značilo? Poslalo bi me onamo di se dogodila najveća barufa. Ali puno puti zato da se zaštiti našeg novinara ili suradnika iz tog mista, a to je skoro uvik bilo neko malo dalmatinsko misto. Jer, da je dopisnik iz tog mista napisa sve šta je triba – tamo bi ga razapeli! Ovako, doša bi ja iz Splita, napisa sve šta je tribalo, kad bi to bilo objavljeno znali bi mi pritit, a uvik je najviše gušta baš naš dopisnik iz tog mista. Napisa san sve, a njega spasija jer nije triba ništa pisat... Urednička desetljećaPrije točno trideset godina, u godini Mediteranskih igara 1979. godine, Nikica Marinković je počeja uređivat zadnju stranu Slobodne Dalmacije. On je bija veliki meštar novinarstva i to je činija na jedan zanimljiv način, tako da je ta stranica zviždala u listu i bila skroz različita od ostalih rubrika. A kad je Nikica ubrzo otiša na drugo misto u novini, posta san urednik te zadnje stranice, koja se zvala Večernje novosti. I na mistu urednika osta, evo do odlaska u penziju. Točno 30 godina... I cilo to vrime uređiva i pisa... Kad je Slobodna prešla na mali format, tadašnji glavni urednik Joško Kulušić, po mome sudu urednik genijalac i, uvažavajući sve ostale glavne urednike, osoba koja je dovela Slobodnu po kvaliteti u vrh ondašnjih novina s nakladon od 120 iljada primjeraka, stavija me za urednika crne kronike i rubrike Magazin, estradno-zabavne tematike. Crnu kroniku san prozva – Kronika 92 i taj je naziv osta do pred koju godinu. Ankete su pokazale da je to bila najčitanija rubrika u listu, a moja ekipa i ja znali smo koji put učinit pravi mirakul. I doć na misto provale, pljačke, zločina čak i prije – ondašnje milicije! Pa smo jedan put u novini imali i ono šta nije imala ni milicija. Kako? Naš novinar je doša na misto pljačke samoposluge, di su mu ispričali sve detalje, a kad je doša pravi inspektor, rekli su mu: “E, sve ćete nas zajebat!? Znamo mi da vi niste inspektor nego novinar! Sad smo sve ispričali pravon inspektoru...” Zašto san otiša ća s mista urednika Kronike 92? Uvatija san sebe da san se skroz unija u ti posal, da san posta profesionalna beštija. Jedan put mi je zazvonija telefon, javili su mi da se dogodila nesrića u kojoj je pet mrtvih. Tad san reka jednu groznu rečenicu: “Odlično! To ću raspizdit na cilu stranicu!” I zaledija se. Već sljedećega prvoga u misecu iša san ća iz Kronike 92. Na vrime... Poslin san dvi godine uređiva Gradsku rubriku u kojoj su radila danas poznata novinarska i urednička imena, a kad mi je bila puna kapa da me svaki čas zivkaju na telefon radi ovoga i onoga, preuzeja san posal šefa Noćne redakcije Slobodne Dalmacije i funkciju pomoćnika glavnog urednika. Radija san od tri i po popodne do ko zna koje ure u noći i ima san u to vrime sve ovlasti glavnog urednika. Tako san proša i najteže ratne dane, bolje rečeno noći, kojih se ne volin baš sićat... Od 1993. - ‘demokratskih promjena’ u Slobodnoj - radija san ka redaktor u Desku, i kako san ima jadnu plaću, izmislija san nedjeljni prilog Vikend Cocktail, kojega san radija usput i koji je izlazija do 2001. godine. Moran reć da san gušta radit taj prilog koji je ima sve moguće rubrike – auto-moto, nautiku, kompjutere, audio-video, pa lov i ribolov, recepte za spizu, pravne i ostale savjete, a posebno je bila čitana rubrika u kojoj je ljubavne jade čitatelja svojin duhovitim odgovorima rješavala popularna splitska glumica Nives Ivanković. Sićan se da san u svečanim brojevima Vikend Cocktaila za Božić, Novu godinu i Uskrs objavljiva priče danas kultnog pisca Ante Tomića. Vidija san da ima mot za pisat prozu. S tin da bi mu za Uskrs triba naručit Božićnu, a za Božić Uskršnju priču. Uvik bi ih napisa u zadnji čas... Inače, Ante je za Cocktail pisa i izvrsne reportaže o ribolovu, čak i o lovu morskoga crva, iako ga je tada prvi put u životu vidija... Nekoliko puta san bija ka urednik Vikend Cocktaila predložen za Zlatno pero HND-a, ali nikad nagradu nisan dobija. Ni tu, niti bilo kakvu drugu... Može zvučat demagoški, ali uvik su mi puno važnije bilo reakcije čitatelja koji bi se javili da su guštali pročitat nešto šta san napisa ili uredija ... Po meni – u novinarstvu jedino takve nagrade vridu! Sićan se tako čovika koji me zva i priča kako svaku nedilju ujutro iz Pazina ide u Rijeku kupit Slobodnu radi Vikend Cocktaila. Zato jer Slobodne nediljom u Pazinu nije bilo. To je činija i jedan iz Zagorja, iša bi u Zagreb, pisa mi je pisma... Bilo je i puno drugih. Otvoreno moreNeko vrime san uz Vikend Cocktail uređiva i TV-prilog četvrtkom TV&Spektakli, a od srpnja 2001. pokrenija san u Slobodnoj Dalmaciji prilog petkon – More. Sad će ispast da se falin, ali nije tako: istraživanje koje je vodija ugledni profesor Srđan Vrcan je pokazalo da je u kratkom vrimenu More postalo najčitaniji prilog u Slobodnoj! Gušta san ga radit, izmišljat natjecanja za najveću ulovljenu lignju, pa ribu, uvodit nove rubrike, suradnike... Uglavnom svi oni su i danas među autorima u Otvorenom moru, magazinu koji je počeja izlazit u ožujku 2006., nekoliko mjeseci nakon što je Slobodnu preuzeja EPH. Od tada san glavni urednik toga časopisa koji izlazi svaki drugi petak, ukupno 26 brojeva godišnje. I evo, nakon nultog broja iz veljače 2006. i 82. broja, koji je baš u prodaji – iden ća! Reka san već di: u penziju, a ne u mirovinu! A malo ću se vratit i moru, šta radi Otvorenoga mora ovih godina nisan moga ni pomislit... Za kraj želin reć da mi nije žaj svih ovih godina u Slobodnoj Dalmaciji - kad san doša divija san se meštrima koji su u tiskari olovna slova slagali nevjerojatnon brzinon, poslin je bija foto-slog, bili su teleprinteri, pa telefaksi, pa Internet, danas je sve u digitali, kompjuterizirano. Sve san to proša – kako koji put rečen – od Gutenberga do Microsofta. Od olovke i notesa do mobitela i laptopa. Nekad je bilo teško i lipo, danas je lakše, a lipo – kako kome. A meni, meni je lipo s moje tri ženske. To su mi mater Desa, supruga Ingrid, poznata skladateljica dječjih mjuzikla i voditeljica Perli i Perlica Gradskog kazališta mladih u Splitu, i moja ljubimica – stafordica Sara. Aha, živin u kući odma uz onu di je bila prva Slobodna Dalmacija, radija san puste godine u novoj Slobodnoj, kako su zvali onu na Solinskoj, a sad san u najnovijoj Slobodnoj, ovoj u Dugopolju. Fala Bogu, još malo.
Uvik na moruCili život se motan po moru. Ka momčić san ronija i gađa ribu praćkon i strilicon napravljenon od lumbrele. Posli san se domoga prave puške federače, pa onda one na zrak, pa laštikače... Nikad nisan moga duboko zaronit jer san pušija ka Turčin, ali san uvik proučava kretanje riba pa san i u plitko ima dobre ulove. Puno san lovija i udicon – odmeton, kančanicon, panulava, lignjava... Pokuša san i jedrit, ali posli nekoliko sati patnje po litnjem suncu u bonaci brzo me prošla volja... Par puti san skoro izgubija glavu na moru i svašta san doživija, ali radi toga to more poštujen i volin još više. Zato san toliko i gušta uređivat More i poslin Otvoreno more – sidija san u redakciji, a bija san na moru!
|
AKTUALNO
 |
|||||
