|
|
Arhiva "Iz medija"
Zbog novinarske slobode i na zavodu za zapošljavanje 13.05.2009.
Katastrofičar. Tom se riječju često u javnosti naziva Ivu Jakovljevića, ekonomskog stručnjaka i kolumnista Novoga lista čija se predviđanja na koncu uvijek pokazuju točnima. Gradi ih zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu, praćenju domaće i globalne ekonomije, no gledajući šire od statistika i na ukupnu geopolitičku situaciju u svijetu. Za seriju analitičkih tekstova u Novom listu dobio je nagradu »Marija Jurić Zagorka« Hrvatskog novinarskog društva. Prepoznatljiv po tomu što njegove čitke kolumne dopiru do svih obrazovnih slojeva, taj Šibenčanin s radnom adresom u Zagrebu, okrenuo se i književnosti te je izdao »Veliki riječnik Šibenskih riči«, a iz tiska za nekoliko dana upravo izlazi i knjiga »Šibenski teštamenat«.
Tri novine, jedna kolumna
– Moja novinarska karijera je počela s nagradom, a ovo bi moglo značiti da se s nagradom približava kraju. Već sam u prvoj godini radnog staža dobio nagradu za novinarstvo, koja se zvala »Sedam sekretara SKOJ-a«. Ova nagrada se zove po Mariji Jurić Zagorki koja je bila i novinarka i književnica, a dobio sam je u trenutku, koji se slučajno podudara s vremenom kad sam se i ja odlučio okušati u književnosti, s knjigom koja ovih dana izlazi iz tiska, a zove se »Šibenski teštamenat«. Sama ta nagrada mi je vrlo draga, jer se dodjeljuje višegodišnjem radu na kolumni »Ekonomski brevijar«, čija je posebnost da traje od jeseni 1992. godine i da je prošetala kroz tri novine. Startala je u Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji, preselila tri godine u Vjesnik, a još od ljeta 1996. objavljuje se u Novome listu.
Kažete da bi ovo moglo značiti da vam se novinarska karijera približava kraju. Nećete se valjda voditi onom »dobio sam nagradu i sad mogu mirno u penziju«, jer, za to bi barem trebalo pričekati kakvu nagradu za životno djelo?
– Novinarstvo je bilo i ostalo moja velika strast. U planu još imam poneku knjigu i pisanje ove kolumne, koju ću završiti kad nastupi prva iduća okrugla godišnjica.
Kakvo je vaše viđenje današnjeg stanja u novinarstvu?
– Slučajno se dogodilo da sam od ovih 36 mojih radnih godina, prvu polovinu proveo u eri socijalizma, a drugu polovinu u eri kapitalizma. U tih 36 godina vidio sam kako izgleda boriti se za medijsku slobodu u medijima koji su bili u društvenom vlasništvu i unutar jednopartijskog političkog sustava, i kako to izgleda u medijima koji su bili u državnom vlasništvu, te u medijima u većinskom vlasništvu malih dioničara ili pojedinaca, privatnih vlasnika, novih kapitalista. Iz pozicije novinara ništa se bitno nije promijenilo. Svaki vlasnik nastoji imati što lojalnijeg novinara, a svaki ambiciozniji novinar nastoji da mu nitko ne soli pamet i da ima što više slobode u pisanju. Iz mojeg iskustva najviše medijske slobode doživio sam i skoro bukvalno izborio zajedno s kolegama u tjedniku Danas, koji je izlazio od 1982. do 1992. godine, i u Novom listu u kojemu radim od 1996. godine. Kad god mi okolnosti, bilo vlasničke, političke ili profesionalne, nisu bile po volji, budući da nikad nisam podnosio da mi bilo tko nešto naređuje, ja sam davao ostavke i otkaze, a dva puta sam otišao na Zavod za zapošljavanje. Da bi novinar dosegao što višu ostvarivu medijsku slobodu, u svom radu mora biti spreman da ostane bez novaca ili da jedan dio radnog staža radi i za minimalac. Zato, ako doživim mirovinu, neće biti veća od 3.000 kuna, jer sam bio i nekoliko godina na minimalcu. Možda to znači da moram raditi doživotno.
Ekonomija u pozadini svega
Vi ste ekonomski stručnjak, ali u svojim kolumnama čitateljima uz novosti u gospodarskim kretanjima dajete i široku geopolitičku sliku. Iako vas se naziva katastrofičarem, vaše procjene se na koncu pokazuju točnima.
– Na novinarima je da dižu paniku preventivno, da bi vlada na temelju javnih reakcija imala dodatne razloge da vuče prave poteze. Zato se novinar, osobito kada paničari zbog ekonomije, mora oslanjati na nekakav pretpostavljeni opći interes. Također, na novinarima je, osobito ako pišu gospodarske teme, da upoznaju ljude da se politika ne vodi radi ideologije ili bilo kakvih psiholoških finesa, nego da je u pozadini svega ekonomija, profit, a u najkonkretnijem obliku bitka za preostale energetske i prirodne izvore na Zemlji.
Predvidjeli ste i rat u Iraku i to godinu dana prije nego je započeo, a ostali ste upamćeni i jer ste svojevremeno najavili pad Miloševića u 100 dana, no ne zbog stanja u Srbiji, zločina..., već zbog naftovoda.
– Kada sam pisao o ratu u Iraku tada nisam prepisivao američke izvore, koji su ga pripremali s argumentacijom da idu u humanitarnu misiju ne bi li oslobodili irački narod diktature Sadama Husseina, već sam napisao da to rade da bi osvojili iračku naftu. Prvi američki mediji koji su priznali ili počeli kritizirati Bushevu politiku zbog prekomjernog granatiranja Iraka i kaosa koji su tako izazvali, to su uradili tek u povodu treće godišnjice američke okupacije Iraka. Dakle, novinar, ako temelji svoje procjene na općem interesu i ekonomskim činjenicama, teško može promašiti. Nikad nisam običavao praviti paradu ili tabloidnu varijantu tekstova niti sam se bavio tim gatanjima, ali mi se to dogodilo 2000. godine kada je u lipnju u Zagrebu bila organizirana Međunarodna konferencija ministara energetike 20-ak zemalja na potezu od Kaspijskog mora do Balkana i EU. Na tu konferenciju usred Zagreba nisu došli ni predsjednik republike Mesić ni tadašnji predsjednik Vlade Ivica Račan, očito zanemarivši činjenicu da nafta određuje svjetsku politiku, a osobito zanemarujući činjenicu da je Jugoslavija srušena da bi sistemom podijeli pa vladaj preko mekanijeg terena prolazili novi naftovodi i plinovodi od istoka na zapad. Tada je konferencija završila jednom deklaracijom u kojoj su se svi složili da treba graditi naftovod na potezu Constanza-Pančevo-Omišalj-Trst, i kad je sve bilo gotovo, došao mi je jedan od organizatora skupa da mi servira tzv. insajdersku informaciju, kako je Milošević za 100 dana gotov. Kad je Milošević uhapšen u jesen te iste godine, onda sam se sjetio tog teksta i pogledao datum. Točno od konferencije 100-ti dan je Milošević uhapšen. To samo pokazuje koliko su neke naizgled slučajne stvari u velikoj politici zapravo odlično režirane.
EU već u Hrvatskoj
Kakav je položaj Hrvatske na geopolitičkoj karti svijeta i što možemo očekivati?
– U Hrvatskoj se obično govori da mi nekud idemo. Ili idemo u NATO ili idemo u Europsku uniju, a radi se o tome da su oni došli kod nas. Evo, Hrvatska je ne samo ušla u NATO, nego je NATO proširio svoje područje na Hrvatsku. Isto tako, iako Hrvatska nije ušla u Europsku uniju i može se dogoditi da još dugo neće, de facto, Europska unija je ušla u Hrvatsku jer je većina najkvalitetnijih potencijala u većinskom vlasništvu velikih europskih banaka i kompanija, a pravni sustav i ekonomske institucije se u potpunosti prilagođavaju najvišim europskim standardima. Geopolitički, Hrvatska ima niz velikih pluseva i zato su njezine šanse da se brzo integrira u EU kad u nju jednom uđe, ne samo potencijal jadranskog priobalja nego i njezina pozicija na trasama novih velikih međunarodnih naftovoda i plinovoda. Hrvatski veliki minusi su nesređeni * Nagrada mi je vrlo draga, jer se dodjeljuje višegodišnjem radu na kolumni »Ekonomski brevijar«, čija je posebnost da traje od jeseni 1992. godine i da je prošetala kroz tri novine. Startala je u Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji, preselila tri godine u Vjesnik, a još od ljeta 1996. objavljuje se u Novome listu.
Novinar, pa Šibenčanin u Zagrebu
Iako ste već više od trideset godina radno na adresi u Zagrebu, u Šibeniku provodite gotovo podjednako vremena, a okrenuvši se i književnom stvaralaštvu svoja djela posvećujete upravo rodnom gradu te iz tiska za nekoliko dana izlazi vaš roman »Šibenski teštamenat«.
– Kad povučem godišnje bilance, onda sam jedno 200 dana godišnje u Šibeniku, a ostatak u Zagrebu. Zahvaljujući ovim najnovijim novinarskim tehnikama, svejedno je gdje se nalazim. Osjećam se prije svega kao novinar, pa onda kao Šibenčanin u Zagrebu. Pri kraju svoje novinarske karijere, evo, odlučio sam upetljati se i u pisanje o Šibeniku, pa je to bio red novinarskog posla, red rada na dokumentaristici o šibenskom dijalektu i toponimima da bi na kraju to sve preraslo u knjigu koja se zove »Veliki riječnik Šibenskih riči«, web adresu Šibenski leksikon i najnoviju knjigu koja se zove »Šibenski teštamenat« i sva je pisana na šibenskom dijalektu. Nastojao sam da pišući o jeziku ne radim znanstveno djelo, nego zapišem tu baštinu u što duhovitijoj formi te će »Šibenski teštamenat« biti roman o šibenskoj duši koji priča jedan naš malo greziji Šibenčanin, koji iz prve ruke svjedoči zašto smo takvi kao što jesmo. Glavni šibenski paradoks, otkrio bi netko tko s Marsa upadne u Šibenik, je u tome da se nalazi na najpovoljnijoj klimatskoj točki na svijetu, u najslikovitijem području na svijetu, da se nalazi i ekonomski i tržišno na jednoj od najpovoljnijih prometnih i poslovnih točaka u Europi, a ako bi ušao u razgovor s gotovo bilo kime od iskusnijih Šibenčana tada bi naišao na krajnje depresivnu sliku. Još ako bi potražio i službene informacije o stanju u gospodarstvu, prostoru ili političkoj kulturi, trebao bi za dobivanje cjelovite slike tražiti neke fundamentalne odgovore s korijenima od barem tisuću godina unazad. Kada se krene u takav izlet, onda puno toga postaje jasnije i mislim da će i ova knjiga pomoći da sami prema sebi budemo tolerantniji i da to što naizgled izgleda depresivno okrenemo za 180 stupnjeva. Nadam se da sam uspio naći formu u kojoj će se to moći pročitati s blagim smijehom i siguran sam da će se knjiga čitati u jednom dahu.
Novi list ima perspektivu
Kakvu sudbinu predviđate Novom listu kao etabliranoj ozbiljnoj tiskovini koja na svoje stranice nije dopustila utjecaj senzacionalizma i žutila?
– Novi list je trenutačno novinski medij s najviše analitičkog štiva u Hrvatskoj. U svojoj dosadašnjoj poslovnoj politici jedino je propustio da marketinški upozna hrvatsku javnost da je to jednako nacionalni hrvatski medij kao što su to Jutarnji, Večernji list ili Vjesnik i da ima tiražu u rangu vodećih hrvatskih medija, pogotovo ako uračunamo čitanost njegovih sadržaja u Glasu Slavonije, Glasu Istre i Zadarskom listu. Ima perspektivu u odnosu na druge medije, jer nije podlegao tabloidizaciji, ne prodaje šlagere koji vrve primitivizmom i nekulturom i nastoji proširiti vanjsku suradnju sa što većim brojem domaćih i inozemnih stručnjaka. Takav Novi list ima perspektivu i može ostati medij u kojemu će novinari odlučivati o svojoj sudbini. Ključna stvar je da i dalje kolektivni ugovor jamči novinarima da sudjeluju u svim bitnim pitanjima razvoja i uređivanja.
Paradoksi informacijske ere
Tijekom 36 godina vaše karijere mediji su se potpuno promijenili, pojavio se internet, poplava portala, korporacijsko novinarstvo u službi kapitala, okretanje žutilu. Kakva je sudbina medija u Hrvatskoj?
– Danas obrazovan čitatelj, građanin, mora sam sebi komponirati medijske izvore iz jednog miksa više medija i pri svemu tome misliti svojom glavom. Ova informacijska era upravo s poplavom informacija proizvodi paradoks, da s jedne strane prvi put imamo veliki broj mladih ljudi koji su lošije obrazovani od generacije svojih roditelja, i puno ljudi u najvitalnijim godinama kojima ovaj sofisticiraniji pristup medijima pričinja napor te pred poplavom informacija nemaju vlastite istančane kriterije, nego puštaju da ih mediji vode, pa počinju i misliti i voljeti ili mrziti tuđom glavom. Tako je danas puno lakše izluditi nove generacije formalno obrazovanih nego najnepismenije ljude. Medijska scena danas obiluje ponudom kakva nikad nije postojala u povijesti, a većina ljudi ne pokazuje da se može snaći u tom novom medijskom raju. Internet svojom tehnikom omogućava da informacija koja ne paše jednom mediju iziđe u drugom, ili koja ne paše tiskanim medijima da iziđe na portalima. Internet nije prijetnja. Za novine ima perspektive. U Hrvatskoj bi vjerojatno trebalo doći do daljnjeg okrupnjavanja medija ali pod uvjetom da budu u većinskom domaćem, ali ne inozemnom vlasništvu. To bi trebao biti ključ, kao i u svim drugim industrijama. Medijske kuće u stranom vlasništvu, kada pogledamo, sudjeluju u mnogim tzv. neprijateljskim preuzimanjima, vrijeđaju ministre u vladi ako treba i bez ikakvog utemeljenja, ali direktore velikih inozemnih kompanija s kojima su poslovno povezani ne diraju. | odnosi s prvim istočnim susjedima, a osobito kaos u BiH koji se ne može riješiti bez nekog novog Daytonskog sporazuma. Hrvatska je, međutim, sama sebi otežala dugoročnu gospodarsku poziciju jer je u ovih zadnjih 10-ak godina istodobno velikim stranim bankama i kompanijama predala gotovo svu nacionalnu štednju, 92 posto bankarskog potencijala, telekomunikacije i niz najkvalitetnijih kompanija, a istodobno, zadužila se za 40 milijarda eura što sada u okolnostima međunarodne recesije i pada povjerenja u međunarodnim financijama može biti detonator gospodarske depresije, koja bi mogla potrajati dulje do 3-4 godine.
U raljama međunarodnog kapitala
No, krenemo li od činjenice da je glavnina našega bogatstva u rukama stranog kapitala, može li Hrvatska išta sama učiniti kako bi prevladala krizu?
– Hrvatska bi trebala početi doslovce kopirati najnovije gospodarske i razvojne strategije kojima se okreću najrazvijenije zemlje svijeta. Od Amerike, Francuske, Njemačke ili Velike Britanije pa i Rusije na djelu je snažan novi državni intervecionizam. Treba razmišljati o jačanju državne regulacije na svim razinama, ili konkretnije o razvoju snažne domaće bankarske i osiguravajuće mreže, poticanju okrupnjavanja domaće ponude u najvažnijim sektorima, znači duhanskoj industriji, nafti, proizvodnji hrane. HNB svojim mjerama mora spriječiti odljev bankarskih profita na adrese matica velikih banaka u Europskoj uniji, a Vlada svojim potezima može graditi novu domaću bankarsko-osiguravajuću mrežu tako što će povezati Hrvatsku poštansku banku, HBOR, Croatia osiguranje i još 10-ak lokalnih banaka u većinskom domaćem vlasništvu. Također, Vlada barem dio depozita javnih poduzeća i državnog proračuna može preseliti u tu novu bankarsko-osiguravajuću mrežu i na taj način prisiliti strane banke da se u Hrvatskoj ponašaju kao partneri, a ne kao izrabljivači te da u ovoj recesiji kreditima i refinanciranjem pomažu izlazak iz krize, a ne da ubrzavaju opće potonuće. Također, Hrvatska nema razloga da dalje srlja u privatizaciju svih brodogradilišta i nema razloga da najkvalitetnija zemljišta u Slavoniji prepusti tajkunskoj privatizaciji. Za sve te stvari postoje tehnička rješenja, ali očito nedostaje političke volje na najvišoj razini.
– Jednog dana kad se novija hrvatska povijest bude gledala i ocjenjivala s povijesne distance od 50-ak godina, valjda će se netko zapitati tko je, kada, gdje i na temelju čega donosio odluke o predaji gotovo cjelokupne nacionalne štednje velikim inozemnim bankama i ako ništa drugo zašto su one prodane po cijeni koja je jedna sedmina troška njihove državne sanacije. Jer, nakon privatizacije banaka i prije 16 godina naglo precijenjenog tečaja kune, kojim je gotovo sve uvozno postalo jeftinije od domaćega, sve ostale privatizacije su samo nesretna serija izvedenica.
Znači, iz krize se, prognozirate, nećemo izvući još 3-4 godine?
– I to će biti bog bogova, ako ne bude dulje. Današnja industrijska proizvodnja, o kojoj ovisi otplata inozemnih dugova je još uvijek 15 posto niža nego što je bila krizne 1989. godine. Naravno da se s takvom gospodarskom strukturom ne može vratiti vanjski dug od 40 milijarda eura, a više se nema toliko toga za skupo prodavati. Ove godine na naplatu dospijeva više od 13 milijarda eura, što ni Bog otac ne može vratiti bez totalnog reprogramiranja. Vlada ne može smanjiti državnu potrošnju za 30 posto, jer bi to tražilo smanjenje plaća i mirovina za više od četvrtine, a nema te Vlade koja bi nakon takve mjere mogla ostati na vlasti i održavati političku stabilnost zemlje. Hrvatska je u raljama međunarodnih banaka i sad bi bio red da se te banke, koje su u Hrvatskoj zadnjih desetak godina dobro zarađivale, počnu ponašati kao pravi partneri te da svojom kreditnom ponudom jačaju domaću proizvodnju i mogućnost da Hrvatska svoje vanjske dugove plati bez drastičnog rezanja državne potrošnje.
Povratak
|
 |
|
