Nema mira za reportera

16.05.2009.

Od nekoga tko je proveo tri i pol desetljeća u najvećoj hrvatskoj televizijskoj kući ne biste očekivali da se doveze do mjesta susreta na biciklu i čilo vam priđe uz glasan pozdrav. Takav je neposredan pristup međutim već dobro znan svima koji su s Mladenom Stubljarom dijelili studio, obavljali radni zadatak ili se samo družili. Taj novinar i reporter starog kova, kakvim će se sam nazvati, posljednjih deset godina živi na terenu gdje stvara dojmljive priloge o ribarstvu, maslinarstvu, poljoprivredi i drugim tememama za različite mozaične i informativne emisije. Članovi Hrvatskoga novinarskog društva upravo su u njegovim reportažama za 'Plodove zemlje', čiju svaku petu emisiju suuređuje, prepoznali potencijal vrijedan nagrade i odlučili da se upravo njemu dodijeli godišnja nagrada za novinara 2008.
'Nisam očekivao nagradu i mislio sam da je tu kolega Dušan Miljuš (drugi nominirani) u prednosti. Naravno da mi je drago što su me počastili tom nagradom jer mi to govori da su prepoznali moj rad. Posebno mi je drago što je riječ o cehovskoj nagradi, što daje na vrijednosti tom priznanju. Možda su glasom za mene željeli odati i priznanje reportaži, novinarskoj vrsti koje je sve manje u medijima i čini se da izumire', pripovijeda nam Mladen Stubljar i dodaje da se doživljava najsličnijim legendarnom lutajućem reporteru Gerhardu Lediću koji nas je nekoć u novinama oduševljavao svojim reportažama. 'On je na karikaturi koja je pratila tekst imao pinklec, a ja danas nosim kameru i vodim nekoliko ljudi. Njemu je bilo jednostavnije, ali ni meni nije teško', kaže reporter i napominje kako i danas jasno čuje riječi svojih mentora koji su mu otkrivali tajne novinarskog zanata. Jedna od prvih uputa koje je primio i drži je se i danas, došla je od prvog mu mentora novinara Ratomira Petkovića. Kad je naime došao u karlovački tjednik kao srednjoškolac na preporuku profesora hrvatskog Petković mu je rekao: 'Nema stola za reportera. Tvoje je mjesto vani i samo mi svaki dan donesi četiri, pet vijesti'. Nisam odmah odlučio što zapravo želim pa sam neko vrijeme proveo kao spiker i svladao sve što je potrebno za obavljanje tog posla. Taj je posao sličan pijanistovu, jer na klaviru mora dobro svladati nečiju tuđu skladbu, recimo Chopina, ali mene je onaj reporterski gen stalno kopkao', kaže Mladen Stubljar i dodaje da ga nije puštao čak i dok je bio posve zaokupljen uređivanjem i vođenjem središnje informativne emisije - Dnevnika. Taj ga je reporterski nemir odveo i na ratišta početkom devedesetih. To iskustvo i promjena uređivačke politike preusmjerili su ga u reporterske vode. Iako se to nije odmah činilo kao dobitak, život mu se posve promijenio na bolje: zbog prirode novog posla počeo se više kretati i drukčije jesti pa su nestale i neke prilično mučne tegobe koje su ga godinama mučile.
A za promjene u načinu prehrane kaže da su najzaslužnije reportaže na kojima je malo pomalo doznavao sve više o maslinarstvu, vinogradarstvu i ribarstvu, te tako pomalo s kontinentalne kuhinje na kakvoj je odrastao prešao na dalmatinsku. 'Danas sam kao pravi Dalmatinac, samo riba i zelenjava. Najradije kuham variva i držim se one - ništa ne činiti i postići sve, što znači samo stavim da povrće se skuha i na kraju ga začinim s maslinovim uljem'.
Takvu su promjenu prihvatili i Mladenovi ukućani pa i danas iako odrasli i na svojim stranama - jedan radi na HTV-u, drugi studira informatiku u Varaždinu - sinovi se pozovu nedjeljom ocu na ručak i obvezno naruče da im pripremi ribu. A navrate i onda kad im ponestane maslinova ulja u kući po bocu novoga, jer je Mladen posljednjih godina postao pravim poznavateljem i glasnogovornikom maslinarstva u Hrvatskoj. 'Kad sam počinjao raditi reportaže po terenu stanje je bilo očajno i maslinici se godinama nisu obnavljali. Danas je srećom drukčije i drago mi je da sam i ja tome pridonio', pripovijeda nam Stubljar. O njegovu doprinosu razvoju te gospodarske grani u nas govori i podatak da su mu udruge dalmatinskih i istarskih maslinara dodijelile priznanja kao da je pionir maslinarstva, šali se i dodaje da su se isplatili njegovi prilozi, te da nikad nije više uživao u poslu. 'Tri dana u tjednu provodim na terenu i, kako radim s ekipama iz drugih studija, ne jurimo natrag nego si uzmemo vremena. Tako često jednim odlaskom na teren dobijem više priča koje dolazim montirati na večer, kad se na Televiziji smiri sva gužva', pripovijeda reporter i dodaje da se ne bi više vratio u žrvanj u kakvom je bio tijekom rada na Dnevniku.
U dnevničkim je danima bio poznat po svom zaštitnom znaku leptir-mašni za koju kaže da ju je posljednji put imao pred kamerama 15. siječnja 1992. kad je objavio međunarodno priznanje Republike Hrvatske. 'Mašne su spremljene i stvarno ih se nakupilo mnogo. Možda stavim jednu sada za dodjelu nagrade Hrvatskog novinarskog društva ili za nagradu Ivan Šibl koju mi je dodijelila Televizija'.
Kako danas svaki tjedan prevali po tisuću kilometara sjedeći u automobilu, jer radi priloge po cijeloj Hrvatskoj, vodi računa o tome da se, kad stigne, razgiba pa je odlučio za dolazak i odlazak s posla koristiti bicikl.
Nekad je češće planinario s prijateljima po Samoborskom gorju i Sljemenu što se danas prorijedilo, ali nastoji održati formu brzim šetnjama po Savskom nasipu. Nekad je trčao, ali je zbog godina od toga odustao, a i primjećuje da s vremenom ima sve manje vremena. Tako da marke koje skuplja od 12. godine već dugo čekaju da ih posloži. Na pitanje o planovima odmahuje glavom i kaže da se time ne opterećuje. Uvijek imam nekoliko ideja za reportaže i iz tjedna u tjedan bavi se njihovom realizacijom i dalje od toga ne razmišlja. 'Ovo čime se bavim mi je i posao i hobi i način života. Tako sam se realizirao i profesionalno i kao čovjek, a u svemu tome tome ne bih uspio bez velike podrške bližnjih', napominje Mladen Stubljar i ističe da mu je bilo posebno drago kad su ga nakon objave o dodjeli nagrade nazvali ljudi, sve samo veterani malog ekrana, od kojih je učio na televiziji i čestitali mu. To i unutarnji osjećaj zadovoljstva, najbolji su mu dokaz da je na dobrom putu.

Snježana Babić Višnjić

Povratak