Dva novinara godine

20.05.2009.

Neugodno bi, možda, bilo prisjećati se tko je sve u posljednjih dvadesetak godina glasovima članova Hrvatskoga novinarskog društva bio proglašen novinarom godine. Zato je ovog puta bilo nekako umirujuće uzeti glasački listić na kojemu su imena Mladena Stubljara i Dušana Miljuša.

Ni udvorice, ni ubojice, ni organizirani kriminalci, ni društveno-politički radnici, ni budući i bivši članovi centralnih komiteta, nego samo novinari. Obični novinari. Koji su danas uzaludni i neobični baš kao kljunaš čudnovati, u albumu samoljepivih sličica Flora i fauna.

Na kraju je tajno izglasan Mladen Stubljar. Veliki televizijski novinar, voditelj dnevnika u raznim vremenima, čovjek koji je izmislio “pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili”, ali kojemu se ni u ta vremena nije omaklo nešto čega bi se kasnije trebao stidjeti.

Kada su drugi napredovali na hijerarhijskoj ljestvici, pa postajali političari, saborski zastupnici, predsjednikovi intimusi, vlasnici poduzeća ili barem direktori, on je zglajzao, sklonili su ga i smijenili jer im je bio nepodoban, a ustvari zato što je tvrdoglavo naumio biti novinar.

Umjesto da se oda samosažaljenju, umjesto da postane profesionalni borac za svoja ljudska prava, Stubljar je promijenio fah i otišao u - mlade novinare. Kao lutajući reporter počeo se baviti maslinarstvom, ribolovom, svinjokoljama i čvarcima, dakle poslom koji u nas rade novinarski početnici, što će se zatim s mukom probijati prema profesionalnim, političkim, gospodarskim i još tko zna kakvim vrhovima.

Odlučio je, dakle, raditi nešto što bi svima, ili skoro svima iz njegove i desetak mlađih generacija bilo poniženje. Tim se poslom, evo, bavi već drugo desetljeće. Njegove reportaže o maslinama su genijalne jer su samo reportaže o maslinama. Mladen Stubljar jedan je od posljednjih velikih televizijskih novinara u Hrvatskoj.

Dušan Miljuš uglavnom se bavi kriminalom, ali kao ni Stubljar, on nije kriminalac, koliko god to zamamno i privlačno bilo.

Miljuš svakako nije jedini izuzetak među novinarima iz svoga faha, ali jest najmarkatniji: on nije sebi dopustio da ga fasciniraju ljudi o kojima piše, nije se s njima sprijateljio, niti je strateški birao simpatičniju bandu da bi mu ona davala podatke o nesimpatičnijoj bandi, kako se vrlo često zamišlja posao novinara koji pišu o kriminalu.

Čak se misli da je to preduvjet za pristup informacijama, pa i za samo pisanje o toj vrsti tema: ako nemaš svoju mafiju, ili kuma kojemu si drag, uzalud ti posao, piši o uzgoju ruža ili o eskontnim stopama.

Dušan Miljuš je vlastitim primjerom, a katkad i vlastitom kožom, demantirao ovo po hrvatsko novinarstvo pogubno pravilo. Nisu pronađeni oni koji su ga fizički napali, ali zapravo se zna zašto je napadnut: zato što je odbio u životu se identificirati s glavnim likovima svojih tekstova i postati jedan od njih, na način na koji se u nas nogometni novinari identificiraju s pojedinim klubovima i njihovim klupskim upravama, i tako umjesto novinara postaju visokokvalificirani navijači (takvu vrstu pisanja mogu si dopustiti samo Židak i Zdravko Rejić, ali eto, vidjela žaba da se konji potkivaju, pa stotine nogu poletješe u zrak…) Činjenica da je Miljuš to odbio pohvala je cijeloj njegovoj profesiji. Ona je nešto što se zapravo i ne nagrađuje, jer je nagradom sama po sebi. Doista su sretni oni ljudi, poput Stubljara i Miljuša, koji povjeruju da je novinarstvo profesija za odabrane, za one koji s kriminalcima nikada neće postati kriminalci, s političarima političari ili s nogometnim huliganima huligani…

Kada Mladen Stubljar jednom bude odlazio u mirovinu, on će, pri usporedbi sa svojim mlađim kolegama, a naročito kolegicama, koji trguju svim i svačim, biti siromašan kao crkveni miš. Ali HTV će bez njega biti jedan veliki korak bliže ubožnici i kaznionici za one koji još nisu shvatili. Takvi ljudi čuvajući vlastito dostojanstvo čuvaju dostojanstvo drugima. Recimo, onima koji se ne usuđuju biti čestiti, jer imaju kredite, malu djecu i slične jadne alibije.

Odvratno je bilo čituckati i po kuloarima ovih dana slušati govorkanja o ovogodišnjoj nagradi za novinara godine. Kao, netko je tu nešto krivotvorio, bilo je previše nevažećih glasova i tomu slično. Ljudi koji su uznastojali da takvi tračevi zažive, zapravo nastoje i Stubljara i Miljuša svesti na vlastitu mjeru.

Jednoga bi kompromitirali prijateljskom ponudom i laskama o novinarskoj veličini, a drugoga bi unizili profesionalnom pokudom i navodnom aferom s viškom nevažećih listića. Ne zna se koji bi u tome gore prošao. Zato je bolje o obojici šutjeti kada se ne shvaća na čemu im obojici valja čestitati.

Povratak