Mediji i novac

21.05.2009.

Kada bi postojala mogućnost oživljavanja Gutenberga i kada bi taj isti patrijarh tipografske kulture te jedan od protagonista modernizacije svijeta prošetao stazom internetske galaktike i informacijskoga kapitalizma, ostao bi bez teksta pred činjenicom totalnog utapanja medija u svijet novca i banalnosti. Ovakav prolog ima svrhu pokazati poziciju medija unutar neoliberalnog tržišnog fundamentalizma u kojem je novac glavni medij. Relacija novac i mediji bitna je unutar neoliberalnog tržišnog fundamentalizma jer određuje tržišni aspekt medija, duhovne, etičke, estetičke i sociopsihološke posljedice unutar nekog društvenog okvira.
U okviru tog neoliberalnog tržišnog fundamentalizma mediji nisu samo priopćajna sredstva, posrednici između događaja i publike, nego su i korporacije. Danas svijetom vlada desetak globalnih medijskih korporacija, koje s aspekta tržišnog fundamentalizma diktiraju medijske sadržaje građanima globalnog sela. Riječ je o globaliziranim medijima čiji kraci dosežu do najzabitijih dijelova kugle zemaljske. Pa čak i do Babine Grede! Globalizirani mediji dio su šire priče o globalizaciji ili čak glokalizaciji kulture. Njihova moć je globalna. Ona se temelji na novcu i organizaciji medijskih korporacija. Toj moći pridružuje se moć informacijsko-komunikacijske tehnologije i globalnih telekomunikacijskih kompanija. U toj strukturi mega-moći sudjeluje i desetak globalnih oglašivačkih kompanija. Riječ je o anatomiji nove strukture moći (novac-mediji-tehnologije), koja se uvećava procesom koncentracije medija.
Proces koncentracije medija generira novu, dodatnu moć koja ulazi u strukturu ukupne moći medijskih korporacija. Medijska korporacija proizvodi korporacijsku istinu o društvu i svijetu, korporacijske novinare i pisce čija je autorska moć dodatno povećana moći medijskih korporacija nastalih i kao rezultat koncentracije medija. Koncentracija medija zapravo je koncentracija kapitala na principima neoliberalnog tržišnog fundamentalizma. Vid te koncentracije u Italiji je berluskonizacija. No, u svim se demokracijama susrećemo s nekom inačicom berluskonizacije medija.
Što čini koncentracija medija? Koncentracija medija dokida slobodu medija i u izravnoj je kontradikciji između neoliberalizma i političkoga i kulturnog liberalizma. Koncentracija medija vodi neslobodi medija. Friedrih August Hayek, kao politički filozof liberalizma, pokazao je sve konzekvencije procesa koncentracije i stvaranja monopola. U slučaju koncentriranih medija vrijedi uspostava monopola na svjetonazor, istinu, etiku i estetiku, što zapravo »štanca« vladajuću struju mišljenja u medijima. Tamo gdje se dogodila koncentracija medija, zapravo se ukinula njihova sloboda. To je ujedno točka nemogućnosti demokratske kontrole medija. Bez društvene kontrole medija uspostavlja se diktatura medija nad društvom. Mediji se izdižu kao neovisna sila iznad društva i izvan kontrole. Kao neovisna sila iznad društva i sila izvan kontrole uspostavljaju novi oblik vladavine. Taj novi oblik vladavine mogao bih nazvati diktaturom mediokracije, koja diktira sadržaje, nameće komunikacijsku i problemsku agendu, stil života, mišljenje, ponašanje, trendove bez mogućnosti uspostavljanja racionalne i učinkovite oporbe koja bi branila slobodu i autonomiju pojedinaca i društvenih skupina. Takvi dijelovi društava se prešućuju, brišu i u takvom medijskom društvenom okružju zapravo ne postoje. Ne postoje jer ne mogu izraziti svoje mišljenje kao mišljenje javnosti koja se opire diktaturi medija, novom tipu moći koji se zaklinje u slobodu medija, dok je zbog koncentracije moći zapravo dokida. Time ekonomski neoliberalizam poništava politički liberalizam.
Funkcioniranje medija na principu neoliberalnog tržišnog fundamentalizma na kojem se globalnom informacijskom tržištu, u doba informacijskog društva, informacije trže kao »kukumari«, masline, prezervativi, Viagra i tomu slično, tamo gdje logiku organizacije i djelovanja medija diktira novac i »filozofija novca«, nužno dolazimo do uvida u neke posljedice. Novac, primjerice, snižava etičke, estetičke, pedagoške i intelektualne kriterije u medijima. U okružju tržišnog fundamentalizma koji počiva na relaciji novac-mediji, o kojoj se rijetko ozbiljno raspravlja, dolazi do banalizacije, estradizacije, zaglupljivanja ljudi, diktature banalnosti i ispraznosti. Senzacija, spektakl, zabava, žutilo, površnost, nizak ukus, snižavanje i srozavanje intelektualne razine društva i podcjenjivanje publike dio su novčarske strategije medija u raljama neoliberalnog tržišnog fundamentalizma. Odnosi se to na tržište medija diljem svijeta.
Onog trenutka, dakle, 1989., kada je doktrina komunizma bila zamijenjena liberalizmom i neoliberalnim tržišnim fundamentalizmom, u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi potaknuta je tranzicija medija. To je zapravo bila uvertira u globalizaciju medija na principu neoliberalnog tržišnog fundamentalizma. Ta se tranzicija događala u tri faze. Prva faza bila je privatizacija medija u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe kao dio već općepoznate priče o privatizaciji kao »legaliziranoj pljački stoljeća« u kojoj je profitirala netranzitirana nomenklatura bivših totalitarnih režima. Drugu fazu predstavlja liberalizacija i koncentracija medija te ukidanje njihove slobode, dok je treća, današnja, faza kretenizacije i pretvaranja društva u glupu i poslušnu potrošačku masu. Ona se temelji na zabavi, spektaklu, žutilu, crnoj kronici, sportu, igrama na sreću, bombardiranju promidžbenim porukama, pornografiji, iluzijama o prečacima u životu, banalnostima, trivijalnostima preko čega se kontrolira ponašanje masa i uspostavlja manipulativno narkotička uloga medija, kao puške za uspavljivanje društva.
Za treću fazu karakteristično je to da mediji kao korporacije imaju integracijsku funkciju učvršćivanja korporacijskih moći. Preko oglašavanja štite interese banaka (novac), telekomunikacija (novac) i trgovačkih lanaca (novac).
Što još reći na temelju metode neposrednog promatranja pojave koja nije slučajna, nego je zapravo globalno i lokalno važna? I što reći o socijalno-psihološkim, pedagoškim, kulturnim, duhovnim i estetičkim aspektima relacije mediji i novac, katastrofalnim duševnim i duhovnim posljedicama za suvremena društva u kojima je ta relacija dovedena do krajnosti? Na kraju...
Gutenberg Metuzalem ostao bi nimalo zabezeknut kada bi se danas ustao i vidio na koje su niske kulturne grane pali mediji. Mediji su zbog novca doživjeli da ih više nitko ozbiljno ne shvaća kad oni nikoga ozbiljno ne shvaćaju. Na kraju isti ne biraju sredstva da bi uzeli i zadržali dio tržišnoga kolača u medijskoj industriji, industriji zabave i spektakla, kako bi se dodvorili politici, oglašivačima i drugim moćnim društvenim grupacijama i na kraju zbog politike ne zamjeranja, u ovoj trećoj fazi »tranzicije medija«, lagano utonuli u autocenzuru i otvorili prostor društvene neslobode. A ljudi navodno žive u demokraciji s visoko postignutim standardima slobode medija! Nije li to još jedna tranzicijska iluzija i je li tu riječ o nečem takvom kao što je razočaranje s pojmom i praksom slobode, koja se u tranziciji uvodi da bi se na kraju u području medija zapravo ukinula.

Autor je doktor znanosti, voditelj Centra za politološka istraživanja www.cpi.hr

Povratak