Odlazak najgrađanskijeg hrvatskoga redatelja

10.06.2009.

Uvijek sam se smatrao slobodnim čovjekom sa svim negativnim posljedicama koje to ima. Nije se mogla napraviti velika karijera, nije se moglo daleko doći, reći velika slova ili zaraditi mnogo novaca, ali barem sam napravio nekoliko stvari kojih se ne moram sramiti. Zapravo je Zvonimir Berković, koji je citirane rečenice izrekao u intervjuu 1993. godine, napravio velike stvari kojih se ne mora sramiti. Taj novinar, glazbeni i kazališni kritičar, dramaturg, scenarist, urednik, filmski redatelj i književnik ostavio je iza sebe djelo koje opsegom možda i nije veliko, ali važnošću je Berković, gdjegod da se pojavio, postao nezaobilazan. Rođen je u Beogradu 1. kolovoza 1928. godine, a umro je u Zagrebu od teške bolesti jučer, 9. lipnja 2009. godine, samo dan prije nego što će i službeno biti predstavljena njegova posljednja knjiga »Vladko Maček – tri razgovora (s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem)«.
   
Film H-8

Berković je studirao violinu na konzervatoriju i režiju na Akademiji kazališnih umjetnosti u Zagrebu. Prvi posao daje mu Branko Gavella 1953. u Gradskom dramskom kazalištu gdje ga zapošljava kao prvog dramaturga. No, široj javnosti poznat je ponajprije kao filmski redatelj. Na filmu je, kao dramaturg u Jadran filmu, počeo raditi 1954. godine, a 1958. godine dobiva Zlatnu arenu za scenarij (zajedno s Tomislavom Butorcem) za film H-8 Nikole Tanhofera. Taj film, nastao temeljem kratke vijesti u novinama o prometnoj nesreći i pola stoljeća nakon što je snimljen oduševljava svojom svježinom i modernošću. Četiri godine kasnije snimio je dokumentarni film »Moj stan« i za njega bio nagrađen na festivalu u Cannesu. Berković se nikada nije opredijelio samo za jednu umjetnost. Pisao je izvanredno zapažene kazališne i posebno glazbene kritike, a pisanu je riječ uvijek pretpostavljao filmu. Bio je jedan od rijetkih za koje se, ne samo zbog širine interesa, mirno moglo reći da su polihistori.
   
Rondo

Berković je režirao samo četiri dugometražna igrana filma – Rondo, Putovanje na mjesto nesreće, Ljubavna pisma s predumišljajem i Kontesu Doru i to u rasponu od 27 godina. Ako je Relja Bašić najurbaniji hrvatski glumac, onda je Berković definitivno najgrađanskiji hrvatski redatelj. Njegov Rondo, koji je snimio 1966. godine, osvojio je šest nagrada u Puli, nagradu za scenarij u Atlanti, a jedan je od rijetkih hrvatskih filmova uopće koji je u inozemstvu, osim na festivalima, prikazivan i u redovitoj kinomreži primjerice Londona. Rondo je izrazito komorni film o mladom bračnom paru bez djece kojega svake nedjelje zbog šaha posjećuje slučajni znanac. Ritual se ponavlja svake nedjelje, gotovo bez razlike, a tri osobe i nehotice stvore bračni trokut. U tom se filmu zrcale Berkovićeva opsjednutost formom (rondo se stalno ponavlja, ali zapravo nikada nije isti, a film glazbeno prati Mozartov Rondo u a-molu), ženama i glazbom. Rondo ima odliku svih Berkovićevih filmova – istodobno izrazito rafiniran i intelektualistički, na rubu elitizma, ali prihvatljiv širem gledateljstvu. Ta činjenica ukazuje na nesvakidašnji talent, posebno imaju li se na umu njegova tvrdnja da je »svaki moj film bio eksperiment koji se osim mene samoga nije mnogo drugih ticao. Uvijek sam sebe doživljavao kao čovjeka koji nema baš mnogo toga reći«.
    Pet godina nakon Ronda snimio je Putovanje na mjesto nesreće, manje zapažen nego prvijenac, a tada je, kao urednik kulturne rubrike u Hrvatskom tjedniku, nakon sloma 1971. godine, završio u 14 godina dugom filmskom zapećku i radio kao profesor na Akademiji dramskih umjetnost. I tada je, 1985. godine, iznenadio velikim povratkom i filmom Ljubavna pisma s predumišljajem. Izvanredno pitka studija o eksperimentu u međuljudskim odnosima, između ljubića i krimića, začinjenja je brojnim duhovitim i jetkim primjedbama o socijalizmu (za što je zaslužna vrsna diverzantska antisocijalistička dramaturška radionica tandema Ivo Škrabalo – Zvonimir Berković). Nakon toga snimio je još samo Kontesu Doru, jedan od najboljih hrvatskih filmova devedesetih godina za kojega je ponovo nagrađen u Puli.
   
Lucidni dijagnostičar

Devedesetih i ranih nultih Berković javno djeluje prije svega kao kolumnist u Globusu i Vjesniku. Opsjednut formom reaktualizirao je i revitalizirao epistolarnu formu i književno-politički esej uzvisivši ih do razine koju će teško uskoro netko ponoviti. U pismima kako političarima na vlasti, tako i davno pokojnim političarima, ali i kulturtregerima, vjerskim poglavarima, pa i institucijama, Bogorodici, afirmirao se kao lucidan hrvatski dijagnostičar, bez ambicije da domovini propisuje terapiju. Uvijek zainteresiran za politiku, gotovo nikad u njoj, bio je strastveni suputnik politike. Njegove tri knjige kolumni (»Zvonar katedrale duha«, »Dvojni portreti« i »Pisma iz Diletantije«) posvećene su prije svega Hrvatskoj koja je bila njegova velika intelektualna preokupacija i ništa manja patnja. Berkovićevi eseji uvelike su nalik na njegove filmove: stilski virtuozni, eruditski, intelektualno zahtjevni, ispunjeni bujicom ideja i gustom mrežom asocijacija, a opet čitki i pitki.
   
Diletantija

Ipak, pod stare dane u njegovim se esejima vidi i njegova razočaranost; njegova Diletantija nije ništa drugo nego Hrvatska. Valja se prisjetiti samo nekoliko njegovih rečenica: »Diletantizam je očekivati da ćemo u svakoj povijesnoj prilici imati po neku Janicu Kostelić, koja će nadoknaditi ono što drugi narodi postižu momčadskim radom« ili »Hrvatska je kao student koji stalno mijenja fakultete u nadi da ima jedan na kojemu ne treba učiti. Svi narodi u svim vremenima griješe, ali hrvatske su greške uvijek početničke. Već sam jedanput negdje napisao da vlast u Hrvata uvijek prelazi iz ruke u ruku, a nikada iz glave u glavu«. Berković je uvijek bio u koliziji s vremenom u kojemu je živio. Njegov građanski pogled na svijet nije odgovarao socijalizmu. Njegov uljuđeni, moderni nacionalizam i individualizam nisu odgovarali mahnitom nacionalističkom kolektivizmu devedesetih.

Berk
   
    Za sugovornike, barem one generacijski bliske, bio je jednostavno Berk (taj mu je nadimak nadjenuo Ranko Marinković). U razgovoru je bio naizgled uvijek miran, nije govorio glasno. No, sugovornik je imao dojam da razgovara s nekim u kome ključa vulkan, koga zanima i najsitniji detalj u velikom rasponu tema za koje se interesirao, tko samoga sebe zlopati (i istodobno ne može bez toga) neprekidnim ponovnim promišljanjem onoga što je već promislio i pronalaženjem paralela u povijesti i umjetnosti, s gotovo sudbinski, uvijek razočaravajućim rezultatom posebno kad se govorilo o domaćoj politici.

Povratak