Sastanak s istinom

14.06.2009.

Iako dijelim, jer sam postavljen čvrsto na dvije noge u našoj stvarnosti, načelni pesimizam Branka Mijića u vezi potrebe da se i kod nas, kao što bi se moglo dogoditi u Srbiji, medijski ratni huškači (»novinarske kurve rata«, kako ih naziva Marinko Čulić) završe na sudu, ipak ću danas pozvati na refleksiju. O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicao mir među narodima i da bi se promovirali pravda i kakav takav mir, ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom. Mislim da imam legitimnost ubrojiti se među onima koji mogu biti uvodničari u tako potrebnom suočavanju nas novinara s istinom o našoj profesiji.
    Govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik, da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje ni na pravi način započeta (HTV, na primjer). Suočeni smo, naime, s potrebom vraćanja digniteta jednoj ne malim dijelom i kompromitiranoj profesiji. Treba se vratiti ključnim načelima slobodnog novinarstva koja omogućuju da bude nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije u društvu, da bude korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač društvenih zala i da bude važno sredstvo u borbi protiv totalitarizma, rasizma i ksenofobije, predrasuda svake vrste, odnosno sposobno prepoznati prava i braniti dostojanstvo pripadnika svih slojeva društva.
   
Lažljivci – normalni građani

Vremena velikih istina, kakva su nastala u procesu raspada socijalističke Jugoslavije, obično su, kako je napisala Dubravka Ugrešić, duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Mali narodi na Balkanu odavno su tu kulturu laži, čini se, stvarali, suživjeli se s njom, i nadalje je učvršćuju. Primjer: narodi bivše Jugoslavije iskreno su plakali u povodu Titove smrti. Danas ti isti narodi unisono tvrde da su živjeli pod represivnom čizmom komunističkog diktatora. Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja i lažljivci su normalni građani. I ako za išta treba odati priznanje Dobrici Ćosiću, srpskom piscu i neuspješnom predsjedniku Jugoslavije, onda je to za autorsku repliku: »Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije«.
    Naše Dunje i naši Obradi, naše Čuljakice i naši Jovići, kako je dobro pokazao engleski kolega Mark Thompson u solidnoj analizi ratnohuškačkog »novinarstva« u Srbiji, Hrvatskoj i BiH »Kovanje rata«, i citirajući Viktora Ivančića, su u tolikoj mjeri zagadili profesiju da će se hrvatsko novinarstvo od zadobivenih trovanja liječiti narednih nekoliko desetljeća! Laž je od načina političkog i medijskog ponašanja, a mediji su uspjeli legalizirati laž, postupno prerasla u ratnu strategiju, a kao ratna strategija ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva.
   
Propitkivanje stvarnosti

Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju življenu stvarnost, tamo se javlja potreba za obrazlaganjem, za utemeljenjem. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako, novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego, prije svega, kritičko propitkivanje stvarnosti. Test svake istine, a onda i novinarske, leži, kako reče Heidegger, jedino u vjernosti pojedinca prema sebi samome.
    Jasno je da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak čudno je da se općenito smatra da ovaj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi se na neki način trebalo žigosati one koji su lažima omogućili i poticali ratne zločine i zločince. I mislim da je prava šteta što nije oživjela namjera tužitelja Međunarodnog suda za ratne zločine u Haagu, Richarda Goldstona, koji je želio goniti i one koji su »koristili medije na kriminalan način«. Ako tražimo reviziju pretvorbe i privatizacije, ako želimo da budu procesuirani pljačkaši Hrvatske, zašto onda imamo tolerantan stav prema ratnim sponzorušama i, još gore, prema onima koji su odgovorni za teške patnje i smrt ljudi? Neki će i dalje okretati glavu i ponašati se kao da ih se to ne tiče, ali hrvatsko novinarstvo ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom.

Povratak