Snop pruća na Hrvatskoj televiziji

30.06.2009.

U onom svečanom “Otvorenom”, u kojem se slavio Dan državnosti, a Hebrang optužio Škrabala da je abortirao domovinu, tronuti je Mislav Togonal nekoliko puta pokušavao doći do riječi, e ne bi li ispričao što njegov otac misli o navadi hrvatskoj da se oko raznih pitanja dijelimo na lijeve i desne. No, čim bi progovorio, bio bi prekinut abortivnim diskursom slavljenika Škegre i Hebranga, a kada je napokon ugrabio onaj čas kada su obojica u isto vrijeme uzimali dah, rekao je otprilike ovo: otac Togonal poučio je sina da je po pitanjima radničkih prava ljuti ljevičar, a kada je riječ o nacionalnim interesima, tada je najveći desničar. Bez obzira na to je li mali Mislav doslovno prenio tatine riječi i jesmo li ih mi pred televizorom točno upamtili, ostaje da je onako obasjan prazničkim raspoloženjem, koje ga je, eto, inspiriralo da gledateljstvo inicira i inficira mislima svojih bližnjih, dao savršeno preciznu definiciju izvornoga fašizma. Ni lijevo, ni desno, kao što nas je lijepo učio Mussolini, nego s radnicima i svetom nam domovinom, pa ravno u fašizam.

Mislav Togonal, naravno, nije fašist. Njegov otac, još manje. Njih dvojica samo su ponovili ono što se u nas, na različite načine i u bezbroj formulacija, izgovorilo već tisuću hiljada puta. Recimo, i Milan Bandić, koji također nije fašist, ushićen izbornom pobjedom kazao je nešto slično. Čak ni neznani junak, koji je u ime hrvatskoga političkog izmirenja prvi izgovorio frazu Mislavova oca, nije bio fašist. I on je, kao i svi ostali, izgovorio nešto što, po dubokome uvjerenju tog svijeta, dobro čini i naciji i njezinome najvrednijem pojedincu, radniku za tvorničkim strojem. To je čarobna formula koja rješava sve političke, socijalne i nacionalne prijepore, zaustavlja društvene sukobe i usmjerava nas sve zajedno da složno kao jedan radimo za boljitak Hrvatske i njezinih najpotrebitijih. To je način da domovina postane složna obitelj, koja se međusobno pomaže, skrbi za slabe i nemoćne, brani se od onih koji obitelji ne pripadaju. Tko bi se protiv tako idilične vizije Hrvatske mogao pobuniti? Nitko, osim možda kojeg sitničavca koji zna da je takva idila fašizam.

Tri dana ranije, u svečanom “Otvorenom”, u kojem se slavio Dan antifašističke borbe, Dijana Čuljak Šelebaj odlučila je, po tko zna koji put, progovoriti o zločinima komunizma. Na prevaru je u emisiju dovela Slavka Goldsteina, tako što je preko svoje novinarke Helene Krmpotić lagala čovjeku da će emisija biti posvećena Danu antifašističke borbe. Uhvaćen u zasjedu, stari je partizan mirno rekao da ne bi došao u emisiju da je znao o čemu će se govoriti. Čuljkuša Šelebajka mu se na to živim čudom čudila. Iz njezine pozicije bio je to još jedan živi dokaz kako bivši partizani i ljevičari nisu spremni govoriti o partizanskim i komunističkim zločinima nakon rata. Istina, Goldstein je o tim zločinima govorio u niz navrata, i to konkretno, bespogovorno i ne vodeći se onim nepristojnim hrvatskim običajem da se jedni zločini pravdaju i kreditiraju drugim zločinima, ali to nije dovoljno, jer je Goldstein, eto, pokazao nespremnost da i na Dan antifašističke borbe govori baš o komunističkim zločinima. O tome je Goldstein spreman govoriti svih 364 dana u godini, ali tog bi dana, iz nekoga razloga, govorio o nečemu drugom.

Tematiziranje komunističkih zločina, u emisiji “Otvoreno”, na Dan antifašističke borbe, ideološki je inspiriran uređivački potez. Ta inspiracija, kao što je Slavko Goldstein savršeno dobro shvatio, i na svojoj koži od 1941. osjetio, nije ni lijeva, ni desna, nego je, naprosto, fašistička. O komunističkim zločinima govorilo se u barem desetak emisija “Otvoreno” u protekle dvije godine i nema razloga da se ne govori u još toliko, bez obzira i na to što se o fašističkim, to jest ustaškim zločinima u “Otvorenom” nikada nije govorilo, ali činjenica da je ta emisija upriličena na dan kada Hrvatska slavi ustanak koji su komunisti poveli protiv fašizma znači samo jedno: slabo maskirano slavljenje fašizma.

Fašizam ne počinje marševima, ni okupljanjima ratnih veterana po trgovima i pivnicama, na kojima se oni bune protiv društvenoga zapostavljanja njihovih ratnih herojstava. Fašizam ne počinje Duceovim govorima, ni Hitlerovim brkovima. Fašizam počinje kada je narod nezadovoljan demokratski izabranom vlašću, kada mu je dosta i lijevih i desnih, kada susjede doživljava kao neprijatelje, kada povjeruje da je sloga sve: svaki je prut lako salomiti, ali kada se svi prutovi zajedno svežu u fascio, njih više ne može salomiti nijedna sila svijeta. Današnje fašiste vrijeđa riječ fašizam.

Povratak