EPH je ispunio i premašio obaveze prema HFP-u i Slobodnoj Dalmaciji

16.07.2009.

Obraćam Vam se kao punomoćnik društva EUROPAPRESS HOLDING d.o.o., Zagreb, Koranska 2 (dalje: EPH), a vezano na članak koji je dana 13. srpnja 2009. objavljen u tiskanom izdanju Novi list na str. 26 pod naslovom »Prije EPH Slobodna kao da nije postojala« autora Sergeja Abramova. U tekstu je objavljen čitav niz neistina, konstrukcija i poluinformacija o privatizaciji Slobodne Dalmacije, a vezano za navodno djelovanje EPH. Autor nije ni pokušao kontaktirati EPH kako bi provjerio točnost vlastitih tvrdnji ili tvrdnji drugih sudionika tog procesa koji se u tekstu spominju. Da je novinarski odnosno istraživački, pa naposlijetku i urednički posao, obavljen profesionalno i u skladu s elementarnim pravilima profesije, a uz uvažavanje načela provjeravanja istinitosti i izvora informacija, pa i uz konzultaciju sa svim spomenutim stranama u novinskom tekstu, za ovim pismom ne bi bilo potrebe.
    Temeljem članka 22. a u svezi sa člankom 40. Zakona o medijima, molimo da se objavi ispravak slijedećeg sadržaja:
    I. Tekst naslovljen »Prije EPH Slobodna kao da i nije postojala« u uvodu teksta sugerira da su Ninoslav Pavić i EPH u Splitu dočekani kao spasitelji »a moguće je da u povijesti novine ostanu kao negativci«.
    Netočna je i zlonamjerna tvrdnja autora kako »prije EPH Slobodna kao da nije postojala«. Slobodna Dalmacija postojala je pune 62 godine prije nego što je EPH postao većinskim vlasnikom. Većinu vremena kao ugledno i uspješno poduzeće i novine prepoznatiljive po velikim autorima i temama, i izvan granica Hrvatske. Nažalost, 2005. godine kada je EPH na javnom natječaju dao ponudu za kupnju dionica »Slobodne Dalmacije« ta je firma imala iza sebe desetak dramatičnih godina ekonomske i profesionalne devastacije. Slobodna Dalmacija nije, dakle, bila bilo kakva »zlatna privatizacijska koka« za koju su se tukli brojni tajkuni i fondovi. EPH od Fonda za privatizaciju ili Vlade RH nije kupio ni telekomunikacije, ni naftu, ni hotele u centru ili na rivi, a niti milijune kvadrata poljoprivrednog zemljišta za 1 EUR. Kupio je potpuno devastiranu, zaduženu i tehnološki zapuštenu kompaniju. Iscrpljenu unutrašnjim profesionalnim i ideološkim sukobima, opterećenu desecima milijuna kuna teškim sudskim tužbama. Slobodna Dalmacija poslovala je nekoliko godina s blokiranim žiro-računom. Te godine 2005. jedino ozbiljno pitanje bilo je: koliko će još mjeseci Slobodna Dalmacija postojati? Zlonamjerna je i tendenciozna te u potpunosti neosnovana tvrdnja da bi Ninoslav Pavić i EPH u navedenom kontekstu figurirali bilo kao spasitelji odnosno negativci. Smisao takvih, ironično intoniranih tvrdnji je isključivo nanošenje štete ugledu EPH i g. Ninoslavu Paviću, osobno. Težak posao izvlačenja firme iz propasti ironizira se terminom »spasioci« i izmišljenom tezom »kao da prije EPH Slobodna nije niti postojala«. EPH nije tvrdio ni da je spasioc niti »da Slobodna prije EPH nije postojala«. U ovako teškim vremenima ekonomske krize nema spasioca i čudotvoraca, a poštovanje istine i ljudskog rada i znanja temelj su svakog uspjeha.
   
Kupnja

II. Netočna je tvrdnja da su uslijed ponude EPH druge renomirane novinske kuće u Hrvatskoj odustale od prijave na natječaj raspisan u povodu privatizacije Slobodne Dalmacije. Točno je da je EPH kupio firmu koju nitko drugi: država, fondovi, renomirane medijske kuće nisu htjeli. Na spomenuti natječaj nisu dostavili nikakvu ponudu. Točna je činjenica da je zbog katastrofalnog stanja Slobodne Dalmacije, a ne zbog visoke ponude EPH, od kupnje odustalo desetak izdavačkih kuća, investitora i poduzetnika iz Hrvatske i svijeta u nekoliko propalih natječaja za privatizaciju prije nego što se EPH uopće pojavio u zadnjem natječaju. Odustajali su uvijek nakon pregleda stanja (due diligence) zbog bezizlazne situacije u Slobodnoj. Na jednom takvom natječaju sudjelovao je i Novi list, Delo Ljubljana.... I na posljednjem natječaju na kojem je EPH izabran kao najpovoljniji (jedini!) ponuđač, u zadnji tren odustali su od davanja ponude velika međunarodna izdavačka kuća i značajan međunarodni investicijski fond. Kako su mogli odustati zbog »astronomskog iznosa koji je ponudio EPH« ako je natječaj bio s javnim pozivom i u zatvorenim kuvertama otvorenim pred dvadesetak ovlaštenih osoba?
    III. Nadalje, umjesto objektivnog izvještavanja o proceduri pri Hrvatskom fondu za privatizaciju i činjenici da je Upravni odbor Fonda usvojio zaključak da je EPH ispunio uvjete kupoprodaje Slobodne Dalmacije, autor manipulirajući tim istim činjenicama insinuira netransparentnost takvog posla i neinformiranost cjelokupne javnosti. U cijelosti je zlonamjerna takva tvrdnja autora s obzirom na to da isti ne navodi zaključak stručnih tijela Fonda, prema kojima EPH ne samo da je ispunio preuzete obveze, već je te iste obveze i premašio. Ignorirajući premisu objektivnosti izvještavanja a bez ikakvih činjeničnih podloga za suprotna uvjerenja, autor upravo pod krinkom zaštite javnosti i manjinskih dioničara grubo vrijeđa ugled EPH, ali i višegodišnji trud koji je uložen u cjelokupni proces ulaganja u Slobodnu Dalmaciju od strane EPH.
   
Ulaganje

IV. Netočna je, pa i krajnje neprofesionalna tvrdnja da je »odlukom skupštine dopušteno EPH-u da dokapitalizira Slobodnu Dalmaciju potraživanjima« bez da je u tu tvrtku uložio »i jednu stvarnu kunu«.
    U istom tekstu, na istoj stranici, autor iznosi sasvim suprotnu tvrdnju. »Jednokratna uplata 25 milijuna za dionice te ulaganje u tehnološko unapređenje od 83 milijuna kuna mogle bi biti jedina realna ulaganja u Slobodnu«. Čime zapravo priznaje da je EPH uložio 25 milijuna za dionice te izvršio tehnološko unapređenje od 83 milijuna kuna, iako autor prije toga tvrdi da nije uložena niti jedna stvarna kuna. Iako autor nabraja pojedinačne, maliciozno odabrane stavke ulaganja, opet ironizirajući značaj milijunskih iznosa ulaganja, iako primjerice spominje preko 7 milijuna kuna ulaganja na ime informatizacije, autor i dalje netočno ostaje pri tvrdnji da nije uložena niti jedna stvarna kuna. Znači, netočna je tvrdnja da EPH nije uložio niti jednu stvarnu kunu, već je činjenica da cjelokupno ulaganje koje je bilo predmetom posljednje dokapitalizacije premašuje 250 milijuna kuna, a obzirom da je istu činjenicu pored stručnih tijela Fonda utvrdio i revizor imenovan od strane suda u postupku dokapitalizacije. Ovime, autor ne samo da netočno prikazuje ulaganje koje je od strane EPH izvršeno u Slobodnu Dalmaciju odnosno izvrće radnje EPH u opisanom postupku, čime protivno pravilima struke o objektivnom i nepristranom izvještavanju, zapravo ne samo da osporava nalaz i mišljenje stručnih tijela Fonda i sudskog vještaka, već njihovo mišljenje marginalizira odnosno ni ne spominje.
   
Vrijednost udjela

V. Jednako tako je netočna i tvrdnja o vrijednosti unosa udjela u društvu Adriatica.net. Neistina je da je riječ o »polovici udjela vrijednog 30 milijuna kuna kojeg je EPH dobio bez naknade od tvrtke Hypo Alpe Adria Ulaganje«. Niti se radi o polovici udjela vrijednog 30 milijuna kuna niti je, naravno, Hypo Alpe Adria Ulaganje, koji je netočno apostrofiran a niti bilo tko drugi, bez naknade te udjele prepustio EPH-u.
    Ovdje autor bezrezervno i bez ikakvog činjeničnog objašnjenja ide korak dalje pa zaključuje da je »logika takvog ulaganja nejasna«. Jednostavnom primjenom načela provjere istinitosti informacija i bez većih poteškoća ili istraživačkog umijeća autor je mogao doći do podataka o cijeni koju je EPH platio za udjel u društvu Adriatica.net, pa je primjenom tog istog načela ali i logike poslovanja mogao zaključiti da se u tržišno orijentiranim kompanijama akvizicije odvijaju i vrednuju uz tržišne uvjete. Primjenom te iste poslovne logike moguće je da pored cijene koja se iskazuje u kupoprodajnom ugovoru, kupac preuzme obvezu izvršenja drugih činidbi koje ne predstavljaju kupoprodajnu cijenu u formalnom smislu, ali ipak podrazumijevaju određena ulaganja po istoj osnovi, pa i u iznosu koju premašuje iznos kupoprodajne cijene. Sve je to u poslovnom promišljanju ne samo moguće, već vrlo izvjesno, a autoru opet sasvim nepoznato i »nejasno«. Znači, nepotpune su informacije o kupnji odnosno ulaganju udjela u društvu Adriatica.net, obzirom da prilikom razmatranja ovog posla autor nije uzeo u obzir povećanje godišnjeg prometa iste grupacije te značajno povećanje portfelja, a ni bazičnu činjenicu možebitnog povećanja vrijednosti te kompanije nakon milijunskih ulaganja u istu.
    VI. Netočna je tvrdnja da je Slobodna kupila tiskaru »od bugarskog WAZ-a za 1.4 milijuna eura«. Autor je navodeći iznos od 1.4 milijuna EUR-a nekoliko puta umanjio istu investiciju te propustio navesti da je i ta investicija financirana od strane EPH. I ovdje je autor nepotpun u izvještavanju javnosti obzirom da zaboravlja prateću opremu milijunske vrijednosti. I opet tendenciozno i zlonamjerno autor ne navodi sva druga ulaganja koja su bila predmetom dokapitalizacije iz 12. mj. 2008. g., a čime ponovo obmanjuje javnost uskraćujući potpune informacije o iznosima i sredstvima ulaganja te na taj način ujedno opetovano grubo vrijeđa ugled EPH.
   
Obaveze prema zaposlenicima

VII. Autor teksta pokušava manipulirati i činjenicama oko ispunjenja obaveza prema zaposlenicima Slobodne. U tekstu, napadajući HFP, a time posredno i EPH, autor navodi: »Obaveza zadržavanja zaposlenika koju je EPH preuzeo ulaskom u Slobodnu istječe tek iduće godine. Kako onda stručne službe i čelništvo Uprave HFP-a mogu tvrditi da je EPH u potpunosti ispunio obveze iz ugovora s državom?« Na istoj strani autor, međutim iznosi sasvim suprotnu tvrdnju: »U odluci Upravnog odbora Fonda još se dodaje kako će se nakon protjeka roka od pet godina provjeriti jesu li ispunjene i odredbe ugovora o zadržavanju većine djelatnika na taj rok«. Znači, autor prvo netočno tvrdi da Fond navodi da su ispunjene obveze te se pritom čudi kako Fond može govoriti o ispunjenju obveza ako to ispunjenje još uvijek traje, a da bi odmah nakon toga priznao da je Fond u svom zaključku zapravo naveo da ispunjenje te obveze još uvijek traje, čime priznaje da i Fond zapravo govori o stanju ispunjenja te obveze. Ovakvim navodima autor opetovano zlonamjerno izvrće činjenice o stanju ispunjenja obveza prema Fondu te na taj način vrijeđa ugled EPH, ali i stručnih tijela Fonda koja obavljaju svoj posao.
    VIII. Nadalje, na jednostrano izvještavanje o ovoj tematici upućuje i činjenica da se kao relevantnu osobu za davanje izjava citira jedino osoba Ozrena Matijaševića bez mogućnosti da se EPH očituje o citiranim tvrdnjama. Protiv g. Ozrena Matijaševića EPH je u postupku podizanja tužbe, a upravo radi ovakvih i drugih insinuacija i grubog vrijeđanja prava osobnosti. G. Matijašević predstavlja se kao zaštitnik manjinskih dioničara iako ne navodi koje manjinske dioničare zastupa; da li one koji su nedavno prodali svoje dionice ili dioničare – zaposlenike koji su i dalje životno, egzistencijalno vezani za Slobodnu Dalmaciju.
   
Nerealni zahtjevi

IX. Zaključno, treba napomenuti da se Slobodna Dalmacija svih ovih godina osim s ogromnim upravljačkim, financijskim, tehnološkim problemima akumuliranim kroz više od deset godina, morala boriti i sa silnom destruktivnom energijom, s nerealnim zahtjevima i očekivanjima, s ideološkom zagriženošću. Suočena je i sa sudskim zahtjevom da se firmi Konstruktor-Inženjering d.d. isplati odšteta od milijardu i sedam stotina milijuna kuna na temelju falsificiranih dokumenata Libijskih tijela. Tim se slučajem, kao drastičnim napadom na slobodu govora i slobodu novinarstva nije na žalost pozabavilo ni Hrvatsko novinarsko društvo, niti bilo tko od dušebrižnika Slobodne Dalmacije. Iako se njime bavi pravosuđe, istražni organi, diplomacija... To nije jedini primjer dvostrukih kriterija. Kao što ni tužba »Konstruktura« nije jedini primjer pokušaja manipulacije pravosuđem, političkog i kriminalnog reketa s kojim se EPH suočava od trenutka kada je postao vlasnik dionica Slobodne Dalmacije. Citirani članak gomilom neistina, nerazumijevanja i, nažalost, zlonamjernosti ne služi na čast medijskim profesionalcima. Zbog svih navedenih neistina, grubog vrijeđanja ugleda i prava osobnosti, EPH je primoran zadovoljštinu tražiti na sudu.

Povratak