Kako (pro)čitati talijanske novine

24.07.2009.

Nedavno sam u Trstu dobio knjižicu autora Giulija Sensija, mladog novinara koji se bavi problemom medija u Italiji. Knjižicu od šezdesetak stranica tiskala je zadruga iz Milana znakovitoga naziva "Altra economia" (Neka druga ekonomija), dok izdavača također krasi zanimljiv naziv: Cart' armata ed. Srl, što bi u slobodnom prijevodu značilo Izdavačka kuća Naoružani papir d.o.o.

Na tim stranicama novinar objašnjava kako savjesno konzumirati novine, radio i TV u Italiji, odnosno objavljene i ponuđene informacije uz poznavanje osnovnih činjenica o proizvodnji tih informacija. U prvom redu Sensi piše da informaciju u Italiji kontrolira mala grupa moćnika, izdavača kojima je izdavaštvo tek posredna aktivnost jer se radi pretežito o bankarima, financijerima, industrijalcima, građevinarima koji posluju uz konstantan dodir i interesni sklop s politikom. Naime, pet najjačih talijanskih izdavača ostvaruje 73,1 posto ukupnog prometa tiskanih novina, radija i televizije. U masu prometa valja uključiti i masu novca koji se u medije slije iz državnog budžeta, odnosno svi su mediji predmet masnih državnih subvencija: svake godine država sufinancira razne medije s oko sedamsto milijuna eura a to se tek odnosi na izdatke vlade kojima valja dodati i veći iznos subvencija koje kolaju iz regionalnih i pokrajinskih jedinica lokalne samouprave.

U tom smislu informacija postaje zanimljiv biznis bez obzira na prodane primjerke ili razinu gledanosti: izdavači kupuju i prodaju razne dnevne novine s nevjerojatnom lakoćom jer se iza toga krije drugi interes povezan s politikom i obećanjima trenutnih vladara.

Drugi je važan ograničavajući faktor stvarne slobode medija u Italiji tržište ekonomske propagande. EPP ostvaruje veći dio prihoda unutar izdavačke kuće pa Sensi nudi i nekoliko zanimljivih podataka: u 2007. godini, primjerice, dnevni su listovi u Italiji prihodovali od prodaje novina 908 milijuna eura a od objave marketinških sadržaja 1.366 milijuna eura, što rječito govori o moći, odnosno udjelu ekonomske propagande u poslovanju dnevnog lista. Agencije koje se bave distribucijom ekonomskog materijala, pa i same tvrtke koje promiču vlastite proizvode putem medija čine drugo važno čvorište moći koje smanjuje slobodu medija.

U toj situaciji mladi novinar nudi i presjek stanja u novinarskom poslu ili pozivu: broj novinara s ugovorom na neodređeno vrijeme koji mogu računati na radnička i novinarska prava iz godine u godinu se smanjuje. Uz nekoliko novinarskih moćnika koji masno zarađuju prodajući svoje ime, cijela je masa novinara koji rade s ugovorom na određeno vrijeme, plaća im je ispod zajamčenog minimuma i ne mogu računati na neka radnička prava. Novinarstvo u Italiji je prostor izuzetne socijalne nestabilnosti, mjesto gdje zapošljavanje vrtoglavo pada: na svakog zaposlenog novinara pet je do osam novinara na određeno vrijeme koji krpaju rupe, rade za sitan novac i spremni su ugoditi zahtjevima koja dolaze s tržišta. Između izdavača i vlasnika velikih agencija koje se bave prodajom ekonomske propagande razlika ima sve manje, interesi su istovjetni, a često dio su iste kuće, odnosno pripadaju istom izvoru kapitala.

Prodaja novina nije primarna stvar, što znači da se one ne rade za čitatelja već slijede sasvim drugi tijek interesa. U prilog tome Giulio Sensi nudi zanimljive podatke o dnevnoj remitendi najpoznatijih talijanskih dnevnih novina. Primjera radi, milanski dnevni list Corriere della Sera dnevno tiska 808.723 primjerka, 646.843 primjerka se distribuira na razne načine (566.197 je broj prodanih primjeraka), a 160.432 ostaju u skladištu, vraćaju se u obliku remitende. U godinu dana taj list doslovce baci više od 57 milijuna primjeraka tiskanih novina. Drugi najveći dnevni list u Italiji La Repubblica dnevno ima remitendu od 158.874 primjerka, list La Stampa iz Torina 104.920 primjeraka, remitenda lista Libero iznosi dnevno sto tisuća primjeraka.

Situacija nije nimalo bolja u sferi tjednika: remitenda L' Espressa iznosi 132.738 primjeraka, Panorame 126.427, a tjednik koji se bavi informacijama iz svijeta televizije i filma Sorrisi e canzoni TV tiska svaki tjedan 228 tisuća primjeraka viška.

Ima pravo komičar Beppe Grillo kada tvrdi da veći dio izuzetno dobro plaćenih novinara ne bi imao od čega živjeti kad bi se njihova primanja ravnala količinom prodanih primjeraka i čitanosti članaka. U biti, ono što se stvarno piše i način na koji se obrađuje informacija nema nikakve veze s poslovanjem novina, novinari su tek priljepak posla u kojemu je informacija tek sredstvo, a ne cilj. Talijani nisu veliki potrošači dnevnih novina, oni su u prvom redu pasivni gledatelji TV programa i zato kvaliteta televizijskih programa iz godine u godinu pada i srlja u sapunicu bez reda i mirisa.

Na vrhu ljestvice najčitanijih dnevnih listova nalazi se sportski list La Gazzetta dello Sport a dnevno ga čita 3.581.000 talijanskih potrošača dnevnog tiska. List koji je nekoć imao prepoznatljivu roza boju stranica nezamjenjiv je predmet svih talijanskih kafića, u njega bulje strastveni igrači sportske prognoze koji svaki dan hrle pred šaltere kladionica.

Dva najtiražnija dnevna lista Corriere della Sera i La Repubblica ne uspijevaju prijeći granicu od tri milijuna čitatelja: La Repubblica raspolaže s 2,9 milijuna, a Corriere s 2,7 milijuna. Nakon njih nalaze se listovi koji se besplatno dijele ulicama velegrada: Metro s 1,8 milijuna, City s 1,7 i Leggo s 2,2 milijuna čitatelja.

Italiju karakterizira velika raznovrsnost regionalnih ili gradskih listova, no oni su postali plijen velikih izdavačkih kuća: primjera radi, tršćanski list Il Piccolo i dnevni list iz Udina Messaggero vlasništvo su izdavačke kuće L'Espresso koja uz izdavačku kuću RCS Mediagroup i Gruppo Caltagirone kontrolira više od 80 posto tržišta tiskanih medija.

Povratak