Jadranka Kosor samo je naslijedila HDZ-ov odnos prema medijima

28.07.2009.

Javnost se ovih dana zgražava nad izjavama premijerke o samoj javnosti. Činjenica je da predsjednici Vlade nije bilo potrebno, u vrijeme kada se baš cijela zemlja zgraža nad njenom politkom, osim sindikalnih vođa i šefova i šefica stranaka koje su preuzele suodgovornost za najnekonzekventniju hrvatsku državnu politiku unatrag 20 godina; gospođi Kosor, dakle, sigurno nije bilo potrebno da otvara još i frontu prema medijima. Ona je, ipak, tu frontu, na svoju i HDZ-ovu žalost, otvorila najgorim mogućim stilom. Rekla je da neće tolerirati izvještavanje o radu njezine Vlade, kakvo dominira našim medijima.

Politički ukus

To je izvještavanje, kako znamo, izrazito kritičko, a vrlo često gadno ironično. Momci iz Ferala mora da uživaju. Svi su se hrvatski mediji u zadnja dva ili tri tjedna, kada je riječ o Vladi, pretvorili u svojevrsni Feral Tribune, samo s puno manje talenta od osnivača te anarhističke institucije, koja je, međutim, bila  najbolja kada se nije željela baviti konkretnom politikom.

Najavu premijerke kako neće tolerirati da mediji kritički pišu o radu njezine Vlade treba shvatiti kao izraz priviknutog okusa
Najavu gospođe Kosor, da neće tolerirati ovo ili ono u medijima, nipošto ne mogu doživjeti kao prijetnju. Kosor i njezina Vlada nemaju baš niti jedan instrument da bi mogli prijetiti medijima. Ako se bilo koji novinski ili internetski urednik u Hrvatskoj osjeća ugroženo zbog izjave Jadranke Kosor, ta kolegica ili taj kolega nisu zaslužili da rade svoj posao. Iznimke su jedino državna televizija, gdje je sve politika i dnevnik Vjesnik, koji bi zasluživao posebni elaborat o servilnosti, da se ne može pohvaliti najnižom prodanom  nakladom u novijoj povijesti hrvatskog dnevnog izdavaštva. Najavu gospođe Kosor, da neće tolerirati da mediji kritički izvješćuju o radu njezine Vlade, već sada najneomiljenije u dva deseteljća hrvatske demokracije, ne valja, dakle, shvatiti kao prijetnju , niti kao politički statement (jer nitko ne ulazi u izborno razdoblje a da se unaprijed ide svađati sa svim medijima), nego kao izraz priviknutog okusa. Acquired taste (naučeni, naviknuti, priviknuti okus), izraz je koji se često koristi u gastronomskoj i vinskoj literaturi, da bi se objasnilo zašto je nekome određeno jelo, ili vino, koje je jako neobično, ekscentrično i radikalno, ipak i jako fino, jestivo ili pitko. Ovo pravilo vrijedi za politički ukus Jadranke Kosor: usput rečeno, ovdje se služimo gastronomskim terminima jer ih je sama premijerka uvela u politički govor, u svom prvom nastupu u parlamentu. Pa, neka joj bude. Dakle, Jadranka Kosor u HDZ-u je razvila specifičan ukus/osjećaj za odnose prema medijima. Njezina izjava protiv medija, koju su, razumljivo, mediji odmah precizno secirali, priskrbivši gospođi Kosor još nešto nepotrebnih negativnih bodova, posljedica je naviknutog hadezeovskog odnosa prema medijima.

Incident s Feralom

Hrvatska demokratska zajednica, još od samog osnutka, sumnjiči medije za zavjeru ne samo protiv te stranke nego i protiv hrvatskih nacionalnih interesa. O tome mogu svjedočiti i iz osobnog iskustva. Primjerice, kada mi je u kolovozu 1991. pokojni predsjednik Tuđman ponudio da postanem urednik ondašnjeg tjednika Danas, en passant smo razgovarali i o medijjskoj sceni u Hrvatskoj. Tuđmana su jedino zanimale nacionalna pripadnost i šira politička orijentacija urednika i izdavača Globusa. Za neke od njih pitao je, čak, jesu li masoni i vode li oni dirigiranu protuhrvatsku politiku. Godinu poslije, kada smo već bili u jako lošim odnosima, Tuđman me zamalo fizički napao (napad je spriječila Vesna Škare-Ožbolt), kada sam ga na javnom mjestu zamolio za intervju za Globus. Vikao je, pred pedesetak, što stranih, što domaćih novinara, kako je Globus protuhrvatski list. U kolovozu 1992. poslije pobjede na parlamentarnim izborima, HDZ je na širem stranačkom skupu održanom u Vili Weiss odlučio da se Globus ne smije reklamirati na HTV-u. Krajem devedesetih, dok sam bio glavni urednik Globusa, razni su me oblici HDZ-a tužili zbog najnevjerojatnijih stvari. Svojedobno su se protiv mene vodili procesi u kojima su tužitelji bili Vlada RH, Ministarstvo obrane i Hrvatska demokratska zajednica. Sve mi je to, naravno, pomoglo u karijeri, kao što je pomoglo i lansiranju Jutarnjeg lista, čiji je treći ili četvrti broj izašao baš na dan kada smo Vesna Alaburić i ja dobili spor protiv Vlade. No, Tuđmanovi i HDZ-ovi napadi na Globus nisu bili ništa osobito u odnosu na Tuđmanov i HDZ-ov bijes prema Feralu. Feral je, pretpostavljam, list s najviše politički motiviranih i montiranih sudskih procesa. Primjerice, negdje 1997. ili 1998. ondašnji je britanski ministar vanjskih poslova posjetio predsjednika Tuđmana. Na zaprepaštenje engleskog šefa diplomacije, hrvatski je predsjednik usred razgovora dao da se donese komplet Ferala. Pokazivao je Britancu Feralove naslovnice, tvrdeći da se ni u jednoj zapadnoj demokraciji tako ne smije pisati o šefu države. Tuđmanov incident s Feralom nije imao osobite političke posljedice, ali je dodatno posvjedočio o hadezeovskoj opsjednutosti medijima, kao navodnim pokretačima svih mogućih protuhadezeovskih politika.

HDZ je i poslije 2000. toliko zazirao od medija da njegovi šefovi nisu htjeli razgovarati s novinama koje su držali svojim protivnicima. Onda je Ivo Sanader učinio preokret. Kao novi šef HDZ-a, Sanader se 2001. otvorio  medijima, a osobito onim protuhadezeovskim: zauzvrat su čak i pojedini Feralovi autori neko vrijeme bili podržavali dr. Sanadera.

Kontrola medija

No, HDZ Sanaderu nikada nije oprostio otvoren odnos prema medijima, što se najbolje vidjelo u nedavnom Šeksovu intervjuu u Novom listu, gdje je zavapio kako je donedavni premijer više vjerovao medijima nego njemu, Vladi Šeksu. Sanaderov odnos s medijima, koji je, nažalost, uključivao i puno elemenata implicitne kontrole ili spina, bio je neusporedivo napredniji od bilo čega što se u HDZ-u, do Sanaderove ere, moglo zamisliti. Odnos prema medijima bio je još jedan od razloga zbog kojih Sanader dubinski nije pripadao HDZ-u.

Sve originalne frakcije Hrvatske demokratske zajednice medije su oduvijek smatrale neprijateljima, bilo da je riječ o Gojku Šušku, koji je odobrio da se unutar Ministarstva obrane osnuje posebna Grupa za medije (koja je preko istaknutijih novinara realizirala obavještajne svinjarije u medijima), bilo da je riječ o njegovu antipodu Joži Manoliću, koji je, u vrijeme dok je još bio šef  obavještajne službe, napamet znao naklade svih hrvatskih relevatnih listova. HDZ je, naprosto, medije koje nije mogao kontrolirati apriori smatrao neprijateljima, a rijetki protivnici takve, protumedijske ideologije bili su Nikica Valentić, Mate Granić i Franjo Gregurić, dva bivša premijera i jedan ministar vanjskih poslova. Mediji, za HDZ, nisu bili neprijatelji jedino ako su bili pod HDZ-ovom kontrolom, za što je, u zadnjim Tuđmanovim godinama, bio zadužen nesretni dr. Ivić Pašalić.

Jadranka Kosor još je jedna dobra učenica HDZ-ove škole o medijima. I gospođa Kosor, apriori, smatra da su svi koji je kritiziraju njezini neprijatelji. Ona je usvojila Tuđmanov gard, pa takvo neprijateljstvo ne želi tolerirati. No gospođa Kosor, kao i svi njezini prethodnici, zaboravlja jednu neospornu, dokazanu činjenicu. Političari prolaze, a novine, bar one bolje, ostaju. Za dvije ili tri godine, izlazit će i Jutarni list, i Novi list, i Večernji list, i Viktor Ivančić pisat će kolumne na raznim portalima… a gdje će biti gospođa Kosor? U mirovini će čitati te iste novine i portale kojima je jednom prijetila. U boljem slučaju, potražit će posao kod nekog od solventnijih hrvatskih izdavača.

Povratak