Duga ruka Ive Sanadera

31.08.2009.

Prvaci Hrvatske demokratske zajednice u posljednjih par mjeseci demonstriraju posvemašnju nesposobnost da amortiziraju medijske udare na Vladu Jadranke Kosor. Predsjednički kandidat stranke Andrija Hebrang u Rijeci je zavapio da »nikad na Vladu nije bilo napada kao sada«, što je, po njemu, dokaz nezrelosti hrvatske demokracije. Da je hrvatska demokracija nezrela – tu se možemo složiti, ali aktualno medijsko šamaranje Banskih dvora s tim nema ništa. Razloge medijske »nasrtljivosti« Hebrang bi trebao tražiti na drugoj strani – u odlasku Ive Sanadera s čela države i Hrvatske demokratske zajednice.

Daleko od tog da je Vlada premijera Ive Sanadera bila znatno bolja od ove što je vodi Jadranka Kosor: i u njegovo vrijeme novinari su imali materijala za svakodnevne kritike, ali za razliku od aktualnog stanja – počesto ih nisu imali gdje objaviti. Niti jedan premijer prije Sanadera, a nadamo se da će tako biti i nakon njega, nije tako dobro »radio s medijima« kao lukavi Splićanin. U zemlji gotovo da nije bilo novinskog izdavača kojeg Sanader u svako doba nije mogao nazvati, odnosno pozvati na čašicu razgovora. U takvim okolnostima najviše je trpjelo novinarstvo, odnosno pravo javnosti da bude točno i pravodobno informirano o situaciji u Hrvatskoj.

Samo u mandatu Ive Sanadera, primjerice, bilo je moguće najveće zaduženje zemlje prikazati kao izvanredan uspjeh Vlade. Moglo se, da se razumijemo, tu i tamo kritizirati Vladimira Šeksa, mogao si do mile volje »prati« Andriju Hebranga, Jadranku Kosor ili Damira Polančeca, ali kad je riječ o glavi stranke – tu nije bilo previše prostora za kritiku. Jednako tako bile su nedodirljive i strateške odluke koje je donosio »pater familias«, odluke čije posljedice, između ostalog, danas kusamo. Ruku na srce, u odnosu s medijima Sanader nije koristio samo dobre odnose s izdavačima: vještinom vrhunskog PR stručnjaka on je manipulirao javnim mnijenjem, nastojeći se u svakom trenutku prikazati kao najumnija glava što je Hrvatska ima. Ulogu kolateralnih žrtava igrali su njegovi ministri, zaduženi za komuniciranje loših vijesti, odnosno za preuzimanje odgovornosti za loše odluke Vlade sa Sanaderom na čelu. Osim u novinarskom cehu, ovih činjenica bili su, dakako, svjesni i u HDZ-u, što je u razgovoru za naš list nakon Sanaderovog odlaska dao naslutiti Vladimir Šeks.

– Ti su mediji cijelo vrijeme podržavali, čak glorificirali Ivu Sanadera i njegove poteze, a demonizirali sve nas oko njega. (...) Govorio sam mu: »Ivo, tebe ovi kuju u zvijezde a mene proglašavaju nekakvom desničarskom, kontraeuropskom huljom i pozivaju te da me se riješiš. Mene to strahovito ljuti i iritira, jer ti znaš da ja nisam takav i da zajedno vodimo proeuropsku politiku. Oni ti se ne dive iskreno, na taj način oni samo otupljuju tvoje senzore da bi nas sve skupa mogli eliminirati. Prvo nas druge, onda na brisanom prostoru i tebe«. Sanader to nije tako doživljavao. Tvrdio je da to jednostavno nije tako, ispovjedio se Šeks. Sanaderov odnos s medijima i činjenica da je svoje suradnike bez većih dvoumica bio spreman bacati kao hranu »morskim psima«, između ostalog, jedan je od glavnih razloga netrpeljivosti što je prema predsjedniku Vlade i vladajuće stranke tinjala u glavama visokih HDZ-ovih dužnosnika. S druge strane, odnos medija prema Ivi Sanaderu bio je zapravo pravi dokaz nezrelosti hrvatske demokracije. Činjenica da u Hrvatskoj jedan čovjek u toj mjeri može zatvoriti medije, kako je to činio bivši premijer, naprosto je zastrašujuća. Danas kad Sanadera više nema, kad su mediji raspalili iz svih oružja, pa do čitatelja dopiru i takve vijesti kao što je bizaran obračun premijerke Jadranke Kosor sa ministricom bez portfelja Biancom Matković oko tepiha u jednoj od prostorija Banskih dvora, HDZ-ovi glavari ne nalaze načina za amortiziranje (zasluženog) udara, nego se uzdaju, jer drugačije ne znaju, u staru taktiku iz vremena tuđmanizma: novinare optužuju za destabilizaciju države i stvaranje atmosfere straha. Ne usude se pri tom javno zucnuti ni slova o mogućnosti da neželjene informacije u novine stižu upravo iz HDZ-ovih redova, s adresa prekaljenih u »radu s medijima«, iako u svojim forumima ispod glasa komentiraju da u doturanju indiskrecija udjela ima i druga ruka Ive Sanadera. Što se novinarskog ceha, pak, tiče, ne treba se zavaravati da će ovo stanje nenadane slobode vječno potrajati. Rovovska bitka za slobodu javne riječi još uvijek traje, a o njezinom ishodu u dobroj mjeri ovisit će i budućnost hrvatske demokracije.

Piše: Ladislav Tomičić

Povratak