tisak neće propasti nego će procvasti

19.09.2009.

Ante Gavranović jedan je od legendarnih hrvatskih novinara. U svojih 55 godina u novinarstvu kao glavni urednik, urednik i direktor novinsko-izdavačke kuće, Gavranović je aktivno oblikovao javno mnijenje, osobito u gospodarstvu. Bio je prvi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva u prijelaznom razdoblju (1991.-1995.), kada je donesena i odluka da nitko nikad više ne smije biti isključen iz strukovne organizacije iz političkih razloga.
    Bio je i predsjednik Udruge novinskih izdavača, dobio je brojna odlikovanja i priznanja, ne samo hrvatska nego i njemačko i austrijsko. Baveći se medijskim analizama, Gavranović je 2006. objavio »Medijsku obratnicu« a nedavno knjigu »Mediji: Mitovi i stvarnost«. Analizom razvoja medija u svijetu i kod nas, Gavranović zaključuje da u vrijeme interneta klasično novinarstvo mora učiniti novi iskorak. Novine su dijete industrijske revolucije, novi mediji informatičke, za dobrobit novinarstva, javnosti i demokracije dobrodošao je i nužan je njihov suživot.
   
* O novoj knjizi »Mediji – mitovi i stvarnost«:

– To je nastavak moje knjige »Medijska obratnica«. Pokušao sam ukazati na najnovija kretanja na medijskoj pozornici s posebnim osvrtom na tiskano novinarstvo. Veliki sam pobornik ideje da tiskano novinarstvo neće nestati, kako to neki zloguko proriču, ali se mora u većoj mjeri prilagođavati suvremenim kretanjima. Mora čitateljima osiguravati informativno, analitičko, istraživačko i edukativno, a ne samo zabavno štivo.
    Održivost tiskanog novinarstva ovisi i o kvaliteti koju će ono pružati. Tiskani mediji se ne smiju natjecati s elektroničkim medijima u brzini, ali imaju prednost da mogu biti vjerodostojniji, dublji i odgovarati na mnogo više pitanja koja zanimaju publiku. Konačno, analize pokazuju – kad je riječ o ekonomskim čimbenicima novina – da su najpouzdaniji medij za oglašavanje, što naše agencije ne poštuju u dovoljnoj mjeri.
   
* O uplitanju vlasnika u hrvatsko novinarstvo danas:

– Iluzorno je vjerovati da se vlasnici, ma tko oni bili, neće miješati u uređivačku politiku pojedinog medija. U najmanju ruku, odredit će pravce uređivačke politike. Svaki vlasnik medija, ne samo u nas, koristi svoje medije za stjecanje moći u društvu, a to bez utjecaja na uređivačku politiku teško može ostvariti.
    Pogubno je, međutim, da se stvara sprega politike, kapitala i vlasnika medija, koja onda zanemaruje klasično novinarstvo, a sve veći broj medija usmjerava na infotaiment. Time se gubi temeljni smisao novinarstva i uloge novina u demokratskom društvu. Poznato je, naime, da su novine posljednji psi-čuvari u borbi protiv nepotizma, korupcije i drugih negativnih pojavnosti u društvu. Ako vlasnici medija svojom politikom profita unište tu funkciju novina, neposredno utječu na stanje u društvu, pa i na kvalitetu življenja.
   
* O medijima nakon Sanaderovog odlaska:

– Mediji se drže one britanske poslovice: »Kralj je umro, živio kralj«. Ponašanje medija poslije odlaska Ive Sanadera pokazuje svu prolaznost političara. Tri se dana spekuliralo zašto je otišao, a onda su započele salve nepovoljnih komentara na njegov rad. Pokazalo se i na tom primjeru da nam nedostaje prave novinarske kulture, gdje idemo ad rem, a ne ad personam. Nitko, barem zasad, nije dao realnu ocjenu Sanaderove ere, ali su je mnogi (već) popljuvali.
    Osobno smatram da su mediji, možda i nehotice (ali u to sumnjam) svojim napisima pojačavali kult straha i neizvjesnosti vezano uz stanje u hrvatskom gospodarstvu. Uloga medija jest razotkrivanje pravog stanja, ali se u uvjetima krize mora ponašati odgovornije. Zamislite »trku na šaltere«. A to se, zahvaljujući neodgovornim napisima i naslovima, moglo zaista dogoditi.
   
* O budućnosti pisanog novinarstva:

– Već sam rekao da duboko vjerujem u opstanak i ponovni procvat tiskanog novinarstva. Ne činim to iz romantičarskog odnosa, jer sam cijeli svoj život proveo u tiskanom novinarstvu. Činjenica je da ni jedan novi medij nije uništio ranije, ali je uspostavljao nove odnose na tržištu.
    Klasično tiskano novinarstvo mora za svoj opstanak učiniti novi iskorak. Istaknuti svjetski eksperti smatraju da je MMM strategija pogodan okvir za budućnost novina. Pritom prvi M označava multimedijalnost, drugi multikanal, a treći multiplatformu. Novine koje žele opstati moraju ova tri M dovesti u čvrstu vezu i dati im kompaktan oblik. Budućnost, smatraju najveći novinski eksperti, ostaje neupitna – mijenjaju se ubrzano samo komunikacijske platforme. I to je okruženje u kojem će se izdavači medija sučeljavati idućih godina.
    Istina, pisano novinarstvo proživljava posljednjih godina sigurno najtežu krizu u svojoj 400 godina staroj povijesti. Pad naklada ozbiljno potresa njihovu ekonomsku ravnotežu. Očita je potreba prijelaza na analitičko novinarstvo, a uspješnost u izdavanju novina, više no ikada ranije, ovisna je o strategijama stalnih inovacija i spremnosti da se primijeni široka skala novih mogućnosti. Novine su sve više izložene praktičnim pritiscima: novi formati, novi cjenovni modeli, novi čitatelji i, konačno, nova tržišta.
   
* O skandalima u našem novinarstvu:

– U svojoj prvoj knjizi sam napisao da se sadržaj novina danas zasniva na tri S – skandal, seks i sport. Nažalost, vrijeme pokazuje da se ti faktori umnožavaju geometrijskom proporcijom. Danas su nam i naslovnice najutjecajnijih listova pretvoreni u žutilo, opet na istim osnovama. Nikada kod nas nisu obavljena ozbiljna istraživanja što publika želi od i u novinama. Jesmo li zaista sigurni da traže samo napise o skandalima, celebritiju, estradi – i to isključivo kroz zadiranje u intimne sfere društvenog života? Uvjeren sam da smo u tom pogledu prevršili svaku mjeru i da, u konačnici, štetimo novinarstvu. Ubijamo mu vjerodostojnost, na kojem zapravo počiva vrijednost novina i njenih novinara.
   
* O propasti hrvatskog gospodarstva:

– Više od 55 godina radim u tz. gospodarskom novinarstvu. Prošao sam sve krize koje su pogađale hrvatsko gospodarstvo. Ne slažem se s ocjenom da je ovo najveća kriza; imali smo i težih. Stariji kolege to pamte. Ono što je bitno – a o tome malo pišemo – jest analiza ekonomskog modela koji u nas vlada neprekidno već 15 godina. On se naslanja na prvu fazu stabilizacijskog paketa iz 1994., ali druga i treća faza – nakon izuzetno povoljno obavljene prve faze – nikada nisu provedene. Analize zašto se 1993. nismo pridružili projektu CEFTA; zašto smo, bez analitike, prihvatili donos njemačke marke prema kuni na razini 3,7 umjesto ranije postavljene 4,44; zašto smo višak PDV-a u 1998. usmjerili na javnu potrošnju, a ne u investicije u proizvodnju uvelike su odredile naše ukupno gospodarsko i političko ponašanje, a nitko nije dao prave odgovore na ta i neka druga pitanja. Tu bih posebno podvukao odnos prema privatizaciji. Još 1989. godine u hrvatskoj prerađivačkoj industriji bilo je zaposleno 560.000 radnika; danas ih ima oko 235.000 i broj im se stalno smanjuje. Istodobno, prema podacima Državnog statističkog zavoda, više od 90 posto svih izvoznih proizvoda dolazi upravo iz prerađivačke industrije. Zašto se onda čudimo da nemamo što izvoziti ?!
    Ne vjerujem u propast hrvatskog gospodarstva. Ali, kao i kod medija, ono se mora u većoj mjeri prilagođavati stvarnim odnosima i uvjetima. Mora otvoriti prostor za kreativne snage, za sposobne ljude, neopterećene stranačkom logikom i računicama.

Povratak