Tuđinska zemlja hrvatskog branitelja

22.09.2009.

Tjednima se po novinama, naročito onim dalmatinskim, povlači žalosna priča, ili mini aferica na temu sumnjivih nacionalnih manjina i njihovih zlih duhovnika, o Rajku Jovanoviću, hrvatskome branitelju iz Šibenika.

Počelo je naslovnom stranicom Slobodne Dalmacije, koja je izvijestila da je pravoslavni svećenik, koji je na groblju Svetog Spasa vodio pogrebni ceremonijal, zabranio da se sprovod obavi uz vojne počasti, prekrivanje lijesa hrvatskom zastavom i uobičajeni počasni plotun.

Saznajemo tako i da je vod od petnaest vojnika izašao na ulicu izvan groblja, gdje su ispalili plotun manevarske municije u sjećanje na ratnoga druga.

O svećenikovim razlozima nismo saznali ništa. Navodno je u vrijeme pogreba izvijestio nazočne da propisi Srpske pravoslavne crkve ne dopuštaju sudjelovanje vojnih osoba na pogrebu.

Međutim, novinari ga demantiraju, pa tvrde da su već ranije branitelji pravoslavne vjeroispovijesti pokopavani uz ovu vrstu počasti, a navode i primjere drugih, pretežito pravoslavnih zemalja u kojima se vojni funeralni ceremonijal ni po čemu ne razlikuje od onoga koji su pokušali provesti na groblju Svetoga Spasa. Naravno, razlika je samo u državnim zastavama, pa se sugerira da je šibenskome popu, eto, zasmetala hrvatska zastava.

No, ipak, novinari o njemu ne znaju ništa, niti ga išta i žele pitati, osim - zašto nije dopustio hrvatsku zastavu na pravoslavnome groblju i hrvatske pucnje iz hrvatskih pušaka. Pritom, njegov odgovor bi, ako je to ikako moguće, trebao biti ispunjen mržnjom prema ovoj zemlji i njezinom većinskom narodu, jer bi tako još jednom imali temu za naslovne stranice i još jednu manjinsku aferu koja bi tjednima preplavljivala novine i televiziju.

Ništa drugo, pa ni eventualni razlozi svećenikovog revolta prema zastavi sadržani, možda, u salomljenim krstovima i oskrnavljenim grobovima na tom istom groblju Svetoga Spasa, javnost zapravo ne zanimaju.

Postoji krivnja manjine prema većini, i samo je za nju, smatraju novine, javnost zainteresirana. Sve drugo što bi iznevjeravalo ovaj model, neinteresantno je našim tabloidima. Prosto rečeno: novine će se bolje prodavati ukoliko je kriv pravoslavni pop, a ne ukoliko je - ne daj Bože - pravoslavni pop ispravan.

O onome o čemu ne znamo ništa, vjerojatno bi i u slučaju pokojnoga Rajka Jovanovića bilo najbolje šutjeti. Međutim, ima u identitetu tog čovjeka i ponešto što bi nas, možda, moglo zanimati, što je dio naše zajedničke društvene odgovornosti, bez obzira na to što ne pridonosi podizanju novinskih naklada.

Rajko Jovanović bio je Rom, a po svjedočenju njegovog druga s bojišnice Aljoše Bauka, nikada nijenije primljen u hrvatsko državljanstvo, premda je u Šibeniku živio tridesetak godina i premda je punih pet godina bio u Hrvatskoj vojsci: “To mu je bila velika želja i nije ju ostvario.”

Činjenica da Rajko Jovanović nije imao domovnicu objavljena je samo u prvom novinskom izviješću o skandalu na sprovodu, u okviru uz članak koji je nosio naslov “Šporka politika: svećenik odbio sprovod uz vojne počasti”. Poslije ona nije ponovljena, niti je ijednom spomenuta u prosvjedima i priopćenjima u vezi postupka šibenskoga pravoslavnog svećenika.

Nije, dakle, zanimljivo, ni strašno to što Rom Rajko Jovanović nije mogao postati građanin Hrvatske, niti ima potrebe zgražati se nad sustavom koji mu nije dopuštao da živi pod hrvatskom zastavom, nego je zgražanja vrijedno tek to što mu jedan pravoslavni pop na šibenskome groblju nije omogućio da bude mrtav umotan u tu istu hrvatsku zastavu.

Kao da se, premda neizrečeni, podrazumijevaju razlozi zbog kojih Rom i pravoslavac Jovanović nije mogao biti ravnopravni građanin zemlje u čijoj je odori ratovao, i kao da svi mi uz njih pristajemo, čak i kada mislimo da ti razlozi nisu ispravni.

Ti razlozi ne ugrožavaju društvo i naše građanske slobode, ali koji su, eto, ugroženi kad jedan pravoslavni pop ne dopušta hrvatsku zastavu i hrvatske puške na svome groblju. Na žalost, on i hrvatski branitelj Rajko Jovanović imaju nešto zajedničko: groblje Svetoga Spasa prostor su njihove slobode, popu da određuje pravila, a Rajku da ga nitko ne pita za domovnicu.

Rajko Jovanović je ahasver. I nakon smrti on luta po stranicama hrvatskih novina, razlogom je kojekakvih prepirki i omraza, a da nikome ne pripada, ničiji nije i nigdje smirenja ne može naći. Zbog jednih živ nije mogao pod hrvatsku zastavu, a zbog drugih ne može pod nju ni mrtav. Iako je sve to skupa, on zapravo nije ni Rom, ni pravoslavac, ni hrvatski branitelj, ni Hrvat. Tuđinska je zemlja pod kojom leži.

Povratak