I tiskovine imaju pravo na politički angažman

02.10.2009.

RIM - Smiju li novinari, smiju li glasila, navesti za koga kane glasati na izborima, ili čak pozivati glasače da podupru ovu ili onu stranku, ovu ili onu opciju?

U Sjedinjenim Državama Amerike, gdje su zapravo i nastali neki standardi odnosa politike  i glasila, to se pitanje uopće ne postavlja. Ne postoji zakonska obaveza, ali postoji dobar običaj da glasilo - bio to tiskani list ili obavijesno sredstvo u inom mediju - na početku kampanje objavi za koga se opredjeljuje i zašto.

To se zove “endorsement”. Ili da obznani da se u toj kampanji ne priklanja nikome (što se, obično, smatra još poraznijim po kandidate, nego podrška jednom od njih; to je, zapravo, poruka: ovaj put je na tržnici baš sve ispod kritike). To se smatra poštenijim od navodne neutralnosti (za nekoga će ipak glasati). A ondje je to i jednostavnije, jer su kandidata obično samo dva, ona bitna.

‘Začepite nos i glasajte’

Podjednaka je praksa u Velikoj Britaniji.

I u mlađim demokracijama - poput francuske ili talijanske - taj običaj se ukorijenio, barem u ozbiljnijim glasilima. Ima, doduše, i listova koji po svojoj tradiciji predstavljaju tribinu za raznovrsna gledišta - pa se tada (u Italiji je takav milanski Corriere della Sera) izjašnjavaju, ovako ili onako, vodeći komentatori. La Repubblica, kao list od osnutka svrstan, izjašnjava se en bloc. I u tim izjašnjavanjima ima nijansi.

Poslovičan je ostao izričaj Indra Montanellija koji je, u davnoj nekoj kampanji, pozvao birače da glasaju za Kršćansku demokraciju “začepivši nos”. Taj prononsirani desničar, koji je smatrao desnicu sinonimom poštenja, pozivao je potkraj života svoje čitatelje da glasaju za lijevo središte, jer je desnica bila kudikamo lopovskija, otkako joj se na čelu našao Silvio Berlusconi.

Pobrkane babe i žabe

U Hrvatskoj se, napokon, baš ovaj list, od pokretanja pa sve do izbora 2000, opredijelio za promjenu i za silazak Hrvatske demokratske zajednice s vlasti.

Svejedno je Hrvatsko novinarsko društvo svojedobno poručilo da je to nedopustivo, da novinarski posao treba “depolitizirati” do te mjere da novinar ne smije reći ni napisati za koga kani glasati i zašto.

Tvrdilo je, objavivši to u Novinaru, da “najosnovnija pravila pristojnosti demokratskih društava” zabranjuju javno političko izjašnjavanje, jer je ondje “čak i za kavanskim stolom” “nepristojno koga pitati za vjeru, naciju, kolika je čija plaća i za koga će tko glasati”.

Pisali smo tada da su tu, naravno, “pobrkane babe i žabe: jedno je smije li se nekoga pitati, a posve drugo je smije li taj netko dragovoljno reći: koje je vjere, koje je nacije itd., pa onda i za koga će glasati, i zašto”.

Praška načela Vijeća Evrope

Napokon, i treći članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, dakle akt toga istoga Hrvatskoga novinarskog društva, glasi: “Novinar kao i svaki građanin ima pravo na svoje političko i drugo opredjeljenje i angažiranje.

U svojem djelovanju on poštuje profesionalnu distancu prema aktualnim zbivanjima, što je jedan od uvjeta za objektivno, profesionalno izvještavanje o događajima.”

Kad god u glasilima iznosimo svoja gledišta - dakako: odvojena od informacija i jasno predočena kao gledišta - svi mi, bili profesionalni novinari ili na drugi način nazočni u obavijesnom prostoru, imamo puno “pravo na svoje političko i drugo opredjeljenje i angažiranje”, što nam jamče i praška načela Vijeća Evrope 1994.

U konkretnim hrvatskim uvjetima možda je bolje izjasniti se unaprijed i jasno, makar “začepivši nos”, pa tako izbjeći sumnju u “skrovito reklamiranje”.

Povratak