Ne treba bezuvjetno podržavati pojedinu stranku ili političara

02.10.2009.

A što su oni po nacionalnosti i političkoj orijentaciji, taj Kuljiš, Pavić, Mihovilović…? pitao me pokojni predsjednik Tuđman u kolovozu 1991. godine kada sam ga intervjuirao za Nedjeljnu Dalmaciju (u ono sam vrijeme istodobno pisao i u Globusu i u Nedjeljnoj Dalmaciji). Tuđman je već tada bio žestoko alergičan na Globus pa je razloge Globusove nesklonosti prema njemu tražio u etničkom podrijetlu i ideološkim stavovima Globusovih urednika i izdavača.

U vrijeme kada je hrvatska javnost, ne računajući Slobodni tjednik Marinka Božića, bila razmjerno daleko od tabloidnosti, i kada je politika bila jako, jako daleko od bilo kakve estradizacije, prvi je šef države bio strahovito skeptičan prema namjerama medija koje on sam i njegovi najbliži suradnici nisu osobno kontrolirali.

Tuđman je, pojednostavljeno rečeno, sve one medije koji ga nisu podržavali smatrao neprijateljima, kojima je jedini cilj ne samo srušiti njega nego i ugroziti elementarne nacionalne interese hrvatskog naroda. Otprilike dvanaest godina kasnije, pred kraj ljeta 2003. godine, uoči parlamentarnih izbora, Nino Pavić i ja sjedili smo u kabinetu predsjednika Vlade Ivice Račana.

Račan nikada nije vršio javni pritisak na medije.Pa ipak, tog toplog, kasnoljetnog popodneva Ivica Račan, koji je uobičajeno kasnio četrdesetak minuta, na sastanak je došao s gomilom Globusa.

“Evo, morao sam Vam ovo pokazati”, rekao je premijer povišenim tonom. “Ovo je materijalni dokaz da Globus iz tjedna u tjedan objavljuje po nekoliko tekstova kojima je cilj da sruše ovu vladu! Ti su tekstovi neobjektivni i, vrlo često, krajnje netočni!” zaključio je, za njega neobično visokom intonacijom, Ivica Račan.

Otprilike dvije godine kasnije Ivo Sanader sazvao je formalni sastanak u Vladi na kojem su, s jedne strane, bili premijer, ondašnji predsjednik Sabora Vladimir Šeks i još dva ili tri visoka državna dužnosnika. S druge smo strane sjedili predsjednik Uprave EPH Ninoslav Pavić, glavni urednik Jutarnjeg Tomislav Wruss, ja i još nekoliko ljudi iz EPH (istoga je tjedna Sanader održao slične sastanke s predstavnicima svih većih medijskih kuća).

Sanader je počeo govoriti o Europskoj Uniji kao o našem zajedničkom, generacijskom projektu, na kojem svi trebamo zdušno raditi, neovisno o političkim i ideološkim razlikama.

Uskoro se pokazalo da je problem bio u tome što je Sanader taj zajednički projekt doživljavao kao izgovor za nepisanje o problemima njegove vlade i njegove stranke.

Sanader, kada bi se osjetio nezadovoljnim ili ugroženim nečim što je objavljeno, nikada nije vikao ili prijetio: on je, naprotiv, bio spreman 45 minuta visiti na telefonu i uvjeravati da je to što je vaš list objavio protiv strateških interesa Republike Hrvatske.

Jedan od temeljnih problema političke komunikacije u Hrvatskoj, samim time jedan od temeljnih problema hrvatske političke javnosti, jest činjenica da su politčari svih generacija i stranaka medije redovito doživljavali kao neprijatelje, osim ako mediji bezuvjetno nisu bili na njihovoj strani.

Tako je bilo u vrijeme kada su mediji bili smrtno ozbiljni, tako je i danas, kada se dio medijske scene pretvara u određenu mješavinu tabloidizacije i pokušaja da se vratimo “ozbiljnom” novinarstvu.Tako je bilo u ratu, tako je bilo u tranziciji, tako je i sada kad smo pred ulaskom u Europsku Uniju.

Hrvatske političke elite ne mogu se i ne žele pomiriti s činjenicom da je jedna od temeljnih funkcija medija da nadziru i kritiziraju vlast, pa i onu koju iz načelnih razloga podržavaju.

Istodobno, hrvatska javnost, naviknuta na činjenicu da politčke elite žele kontrolirati medije do najgornje moguće granice, ne želi tolerirati da bilo koje novine pruže izravnu, deklarativnu potporu bilo kojoj političkoj opciji jer se to tumači kao “prodaja političarima”.

To su ujedno neki od glavnih razloga zbog kojih se mediji, načelno, u Hrvatskoj ne smiju politički opredjeljivati.

Naime, ako se bilo koji medij deklarativno opredijeli za ovu ili onu stranku, za ovog ili onog kandidata, cijela će ga javnost smatrati neobjektivnim stranačkim glasilom.

Ako, pak, taj isti medij počne kritički pisati o stranci ili o kandidatu kojeg je prethodno bio podržao, doći će u teški sukob s tom strankom ili kandidatom, a dio javnosti će taj sukob protumačiti kao frakcijsku borbu ili kao prelazak u suprotni tabor, motiviran konkretnim materijalnim interesima.

Drugi važan razlog za političko neopredjeljivanje jest skučenost hrvatskog medijskog tržišta: niti jedan medij u Hrvatskoj ne može si dopustiti striktno lijevu ili striktno desnu orijentaciju ako želi uspjeti na tržištu, jer je kupaca premalo.

Mediji na malim i nedovoljno razvijenim tržištima moraju pokrivati šire čitateljske grupe od svoje “core” publike.

Uostalom, i neki od najvećih svjetskih medija, poput New York Timesa, koji djeluje na vrlo velikom tržištu, nisu željeli ostati zatvoreni unutar svoje načelne ideološke orijentacije, pa je tako briljantni, nedavno preminuli William Safire desetljećima držao desnu stranu liberalne op-ed rubrike ovog dnevnika.

U našoj političkoj klimi nemoguće je opredijeliti se za jednog kandidata ili stranku i ostati vjerodostojan i stabilan na tržištu.Jedina iznimka od tog aksioma dogodila se krajem 1999., kada je Jutarnji list bezuvjetno podržao koaliciju Ivice Račana i Dražena Budiše. Bilo je to pitanje duha vremena, koji je zahtijevao da HDZ po svaku cijenu ode s vlasti.

U današnjim okolnostima, jasno je da bi odgovorni mediji trebali voditi kampanju protiv ljudi poput Željka Keruma pokuša li se on afirmirati na nacionalnoj razini. Jasno je, također, da nijedan razuman medij neće podržati kandidaturu Andrije Hebranga, uđe li HDZ-ov kandidat u drugi krug (ovdje se ne radi o samom HDZ-u, nego o specifičnom kandidatu).

No, čvrsto vjerujem da mediji u Hrvatskoj ne bi trebali zauzimati a priori stranačke pozicije. Naprotiv, u zemlji poput Hrvatske mediji moraju ostati izvan i iznad stranaka.

U krajnjoj liniji, u devedesetim su godinama neovisni mediji (bez obzira na sve svoje pogreške), a ne oporbene stranke, predstavljali savjest društva; oni su funkcionirali kao kontrolor vlasti. Oporba za takvo što nije imala snage.

To im je uvelike uspijevalo baš zato što nisu bili vezani ni uz jednu političku stranku.

Povratak