Što u predizbornoj kampanji mogu mediji

17.10.2009.

Mediji su sfera koja se u prethodnom razdoblju društvenog razvitka Hrvatske najbrže transformirala u demokratsku i otvorenu, a značenje demokratske konsolidacije medijske scene imalo je golem utjecaj na razvoj drugih društvenih sfera. Medijski profesionalci odlučno su se borili za svoju autonomiju od politike, a uspješnost u toj borbi dovela je do toga da danas medijski utjecaj na politiku vjerojatno i nadilazi politički utjecaj na medije. Međutim, nakon faze demokratizacije i snažna rasta društvenog utjecaja, dogodila se faza trivijalizacije medija, izazvana kombiniranim djelovanjem više čimbenika, a sada bi takvo stanje moglo štetno djelovati na općeniti društveni razvitak.
Dobar primjer koji opisuje i stanje hrvatskog medijskog reljefa, ali i učinke medija na društvo, arena je koja se formirala u ovoj zasad neformalnoj 'predkampanji' za predsjedničke izbore. Formalna predizborna promidžba, tijekom koje su javni mediji obvezni osigurati ravnopravan pristup svim kandidatima, počinje, naime, tek petnaest dana nakon što Vlada raspiše predsjedničke izbore i traje najmanje petnaest dana (ali prema ustaljenoj dobroj praksi vjerojatno neće trajati bitno dulje od najkraćeg zakonskog roka). Sada su kandidature za predsjedničke izbore tek neformalne, jer su kandidati ili njihove stranke samo najavili da namjeravaju sudjelovati u izbornoj proceduri. Kandidatura postaje pravovaljana nakon raspisivanja izbora, ali tek kada kandidat, odnosno stranka koja ga kandidira, na za to predviđenim obrascima prikupi 10.000 potpisa potpore, i to u proceduri predviđenoj Zakonom o izboru predsjednika Republike Hrvatske, dakle, u najviše 12 dana nakon što je Vlada raspisala te izbore. Prag za ulazak u predsjedničku kampanju u Hrvatskoj nije osobito visok i svaka ozbiljna politička organizacija s lakoćom će zadovoljiti preduvjet za pravovaljanu kandidaturu.
Iako je moguće pretpostaviti da će nekima od onih koji su najavili svoju kandidaturu i tako nizak prag za ulazak u arenu predstavljati problem, u formalnoj predizbornoj trci ipak će se, uz ozbiljne kandidate, naći barem nekoliko onih koje nikako ne možemo smatrati takvima. Zakon obvezuje medije da takvima, u petnaestak dana zakonom regulirane izborne promidžbe, namjenjuju prostor jednak kao i relevantnim kandidatima. Međutim, u razdoblju prije nego što je kampanja formalizirana, medijski profesionalci obvezani su samo dvama kriterijima - zanimljivošću i relevantnošću kandidata i njihove predizborne ponude.
Nikada dosad predizborna arena u Hrvatskoj nije bila racionalnije formirana nego pred ove predsjedničke izbore. Sva četiri bitna politička polja - od konzervativnog, preko desno-liberalnog, liberalno-demokratskog i socijalističkog - 'zauzeta' su s po jednim relevantnim i prepoznatljivim kandidatom. Izborne ponude tih četvoro kandidata jasno su formulirane i birači dobivaju prilično visok stupanj proračunatosti, jer unaprijed mogu pretpostaviti kako će se svaki od ponuđenih kandidata ponašati u nekoj novoj i neočekivanoj političkoj situaciji. Osim toga, unatoč ponekoj 'čarki', u političkoj je areni stvorena i zavidna razina političke korektnosti, što sve hrvatsku političku arenu oslikava kao kudikamo demokratskiju i otvoreniju nego što je se često procjenjuje.
Politički akteri, koje su javnost i mediji prepoznali kako ključne i koji su u dobroj mjeri već definirali gabarite u kojima će se odvijati predizborna kampanja, najodgovorniji su za to da ona bude relevantna u pravom smislu riječi i da se u kampanji - dakle, u procesu koji često definiramo kao ('dvosmjernu') komunikaciju između građanskog društva i političke sfere - otvaraju relevantna društvena pitanja i rasprave najvažniji politički ciljevi države u idućem političkom mandatu. Ipak, iako oni snose najveću odgovornost, njihova je moć ograničena, a to hoće li komunikacija s građanskim društvom tijekom kampanje biti relevantna ili trivijalna u velikoj mjeri ovisi o onima koji posreduju između aktera i javnosti - to jest, o medijima.
I relevantnim je akterima vrlo lako nametnuti takav manevarski prostor koji će onemogućiti ozbiljno predstavljanje njihovih političkih prijedloga i definiranje ponude strategije za obavljanje funkcije predsjednika Republike. Unošenjem elemenata trivijalnosti, naime, mediji mogu bitno suoblikovati način odvijanja predizbornog dijaloga. Takvi su isprazni sadržaji, kao i svaki drugi kič, naime, vrlo 'prijemčivi' i poput požara se šire i unutar političke arene, a još više kroz medije. Osim situacija u kojima mediji djeluju kao manipulatori, podjednako su opasne i one u kojima su mediji manipulirani. Uočljivo je, naime, da predizbornu arenu, koja se formirala kao logična i racionalna, izvana ozbiljno destabiliziraju neke tek naznačene ili iščekivane kandidature.
Iako je igru jednog od aktera, o čijoj se kandidaturi najviše nagađa, moguće racionalno tumačiti jedino kao igru u pozicijskom unutarstranačkom ratu i kao borbu za očuvanje ili zauzimanje pozicija moći i utjecaja u dijelu političkog sustava koji nema nikakve veze s predsjedničkim izborima, činjenica je da taj politički akter vješto iskorištava medije i poigrava se njima. Mediji nasjedaju na 'tajne poruke' koje dolaze iz 'unutarnjega kruga' suradnika tog aktera, o tome kako će upravo na svom sljedećem pojavljivanju objaviti da je donio definitivnu odluku o kandidaturi, a nakon toga slijedi 'pitijski' odgovor aktera, koji se poziva na potrebno 'promišljanje' i 'mudrost' za donošenje 'mudrih odluka'. Iako je igra koja se odvija lako razumljiva i predstavlja, prije svega, ozbiljan unutarstranački problem jedne od važnih političkih stranaka, kombinacijom uspješne manipulacije političara i naivnošću medija unutarstranački je sukob pretvoren u temu koja počinje zastirati racionalan dijalog unutar ozbiljne predizborne kampanje.
Sličan se proces događa i s nekim 'strateškim kandidaturama'. Kao relevantni potencijalni kandidati, naime, predstavljaju se akteri koji nemaju definirane niše u političkoj areni, pa time niti šanse za znatniji uspjeh na izborima, ali bi svojom 'predizbornom pobjedom' mogli smanjiti šanse za ulazak u drugi krug izbora nekima od doista relevantnih kandidata. Takve strateške kandidature obično ne završavaju dobro za aktere koji se u njih upuste, jer ih takva igra, prije ili poslije, potisne na marginu ne samo političke arene, nego i ukupnog društvenoga života.
Iskorištavanje predizborne predsjedničke kampanje za zauzimanje pozicija i utjecaja u drugim sustavima ili strateško kandidiranje nisu nelegalni potezi, ali upotreba takvih sredstava u demokratskom političkom sustavu nije legitimna. Nitko ne može zabraniti akterima da upotrebljavaju takva sredstva. Međutim, dugoročno će ih za takve poteze kazniti biračko tijelo, i to prije svega od onog njegova dijela koji bi mogao 'nasjesti' na takvu političku igru. Od medija bi u tom 'nereguliranom' dijelu predizborne kampanje, dakle, tijekom svojevrsne 'predkampanje', valjalo očekivati da na osnovi kompetentnosti medijskih profesionalaca i poštivanja načela relevantnosti takve nelegitimne političke igre jednostavno ignoriraju ili ih potisnu na marginu društvenoga života. Na to, naime, imaju puno pravo.
Takav je potez, međutim, provediv samo ako su mediji doista autonomni i ako su medijski profesionalci uistinu dorasli okolnostima u nacionalnoj političkoj areni te ako među njima postoji temeljna solidarnost - solidarnost koja će značiti potiskivanje i trivijalnosti i političkih manipulacija, i to ne samo iz jednog medija, nego i s cijelog nacionalnog medijskog reljefa ili, barem, s njegova 'relevantnog' dijela.

Povratak