MONOVIEW: MARKO RAKAR, BLOGER KOGA JE AFERA DUSINA LANSIRALA DO PRESTIŽNOG GLOBALNOG PRIZNANJA radim samo za one za koje bih glasao

24.10.2009.

Ako vam je u magli ime seoceta Dusine u vrgoračkom kraju, gdje je uoči proteklih lokalnih izbora na jednoj jedinoj adresi bilo prijavljeno 404 hrvatskih birača, 37- godišnji Marko Rakar prava je osoba koja će vas na to podsjetiti.

Ovaj je internetski velemajstor prije pet godina pokrenuo blog pollitika.com, s vremenom sve vredniji izvor priča o političkoj korupciji i prevarama svake vrste, a vrhunce slave kao web-aktivist dosegao je upravo otkrićem manipulacija s popisima birača. Za »slučaj Dusine« preksinoć mu je u zgradi francuskog parlamenta uručena nagrada »World forum 2009 e-democracy«, globalno priznanje za promicanje demokracije putem interneta. O prestižu pariške nagrade nešto govori impresivan popis laureata u čijemu se društvu Rakar našao: uz ekipu internetske kampanje Baracka Obame, iranske demostrante koji su u svijet prenijeli sliku krvavih prosvjeda nakon izbora Ahmadinedžada te jednu od najjačih globalnih društvenih mreža Twitter.
   
O strasti prema internetskom političkom aktivizmu:

– Oduvijek sam, neovisno o posljedicama, bundžija koji vrišti na nepravdu. Kad trebam pojasiti vlastitu motivaciju zašto se ovime bavim, najlakše mi se vratiti u srednju školu. Bio sam odličan učenik Grafičke škole u Zagrebu, a iz zahtjevnog tehničkog predmeta imao profesora koji je pod satom zlostavljao učenice. Uputno je bilo slučaj prešutjeti, mirno dovesti školsku godinu do kraja, ali se meni, kao uredniku školskih novina, to baš nije dalo. U novine sam stavio peticiju da ga se udalji iz škole, potom mi je zafitiljio niz jedinica, a predmet sam morao polagati pred prosvjetnom inspekcijom. Uglavnom, prilično sam istrpio, ali je napasnik udaljen iz škole.
   
O blogerskim počecima:

– Još 2004. sam, kad je osnovan blog.hr, počeo pisati pod imenom Mrak, što je zgodan spoj imena i prezimena. U početku mi je bilo bitno samo objavljivati bez obzira na to koliko to ljudi čitalo. Krenuli su članci, ljudi su ih počeli sve više komentirati, pa su portali počeli stavljati linkove na moje tekstove. Pred parlamentarne izbore 2007. shvatio sam da sam jedan od rijetkih blogera koji sustavno piše o politici, kritizira i propituje, pa je krenula pollitika.com, stranica koja danas ima oko 3.000 registriranih blogera. Da radimo nešto važno i utjecajno, shvatili smo kad su po broju ulaza na pollitiku počeli prednjačiti korisnici iz zgrade Vlade i Sabora, iz Ministarstva obrane, HTV-a i drugih medijskih kuća. Taj ulaz u mainstream medije bio je više nego vidljiv: kad je bila afera oko Sanaderovih satova, ja ujutro na blogu napišem da imam poznanika koji mi je pojasnio da je jedan od satova iz kolekcije proizveden 2005., a ne ranije, i da bi to trebalo ispitati. Te večeri istu formulaciju ponavlja Zoran Šprajc u središnjem Dnevniku, a pitanje potom u Otvorenom Bago postavlja tadašnjem glasnogovorniku Vlade Mačeku.
   
O nepostojećim biračima:

– Kod otkrivanja manipulacija s biračkim popisima odlučio sam igrati na susjedsku zavist. Uspio sam nabaviti autentični popis birača RH, a nepravilnosti je bilo najlakše ispljeviti na način da svatko može provjeriti koliko na susjedovoj adresi ima prijavljenih birača. Jednostavno, ljudi iz Dusina koji tamo zbilja žive, odmah su prepoznali neobičnost tolikog broja birača, znatno većeg nego je živih duša. Ti krajevi uz BiH granicu iskočili su kao osobito problematični, manipulacija je dovedena do apsurda, s brojem birača dvostruko većim od broja stanovnika. Užasna je njihova frustracija, jer im je onemogućeno izabrati legitimnu vlast kakvu žele, to je katastrofa na koju je trebalo utjecati.
   
O svjetskoj nagradi kao rezultatu niza slučajnosti:

– U travnju ove godine radio sam politički brifing za grupu američkih političara republikanaca koji su bili na proputovanju po Hrvatskoj. Na Hvaru sam im održao jedno predavanje, zadržao se s njima 2-3 dana, a cijelo to vrijeme, jer smo dan ranije na sajtu pollitika.com pustili popis birača, telefon mi je neprestano zvonio, od jutra do večeri razgovarao sam s novinarima. Potom su republikanci vidjeli domaće novine koje su se o tome naveliko raspisale, a kad su se vratili u SAD, nominirali su me za nagradu.
   
O utjecaju interneta na hrvatske glasače:

– Hrvatski su glasači konzervativni, televizija je i dalje primarni medij, za većinu jedini izvor informacija. Jednostavnije je u pola osam navečer sjesti u fotelju i upaliti TV, nego kupiti novine ili se informirati surfajući internetom. Ne treba, međutim, ni kod nas podcjenjivati utjecaj interneta na rezultate izbora, on raste, ali bi mogao i brže. U susjednoj Sloveniji, recimo, Danilo Türk je dobio zadnje predsjedničke izbore s marginom od četrdesetak tisuća glasova, a to je prednost koja se može dostići kvalitetnom internetskom kampanjom. Riječ je o jednoj generaciji studenata u zemlji, koja ne poznaje svijet bez interneta.
   
O političkom stilu u SAD-u i u Europi:

– Strašno mi je koristilo što sam volontirao u kampanji Baracka Obame, lakše je nakon toga shvatiti temeljnu razliku političara u SAD-u i u Europi. Kako u Americi direktno ovisi o donacijama svog biračkog tijela, kandidat koji na izborima želi biti ponovo izabran mora sa svojim biračima komunicirati svaki dan. Kad ga netko nazove i pozove ga, karikiram, da dođe u američki Karlovac, on mora sjesti u auto i doći razgovarati s tim ljudima. Egzistencija mu o tome ovisi. U europskim se demokracijama, uključujući i Hvratsku, političari i stranke mahom financiraju iz proračuna, zbog čega nema stvarne potrebe za previše komunikacije s biračima. Stvorena je elita koja financira sama sebe, koja onda nema potrebu ni diskutirati. E, tu se javlja internet kao dobar zamjenski alat: jeftin je i pogodan da se političaru koji je izabran ili to želi biti, u svakom trenutku postavi pitanje, ostavi komentar.
   
O izboru strane u kampanjama:

– Uz pollitiku.com, profesionalno sam bio angažiran u izradi internetske kampanje Josipa Kregara, kandidata za zagrebačkog gradonačelnika koji je od autsajdera uspio Milana Bandića otjerati u drugi krug izbora. U to vrijeme sam imao poziva iz Bandićeva stožera da će me platiti samo da ništa ne radim, ali sam odbio. Ovaj se posao ne može raditi bez strasti ili od 8 do 16 sati, a ja načelno prihvaćam angažman isključivo kod onih za koje bih i inače glasao. Sad sam u stožeru Ive Josipovića. Ono što me najviše čudi kao čovjeka koji s Josipovićem u kampanji provodi dosta vremena, jest fama koja kaže da je mlak, dosadan. Ne znam kako se do nje došlo.
 
Piše: Branimir Zečić

Povratak