ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO I PROVOKATIVNI DOKUMENTARIZAM – DVA LICA ISTE PRIČE O »opasnim zvanjima« i javnoj šutnji

28.10.2009.

Temeljni problem nisu prijetnje, s njima se lakše ili teže živi, već šutnja. I to ona intelektualne elite, koja misli samo o svojim interesima i sinekurama

Prije godinu dana ubijen je novinar Ivo Pukanić, a malo prije toga mučki je pretučen novinar Dušan Miljuš. Glavni naručitelji niti jednog niti drugog zločina nisu privedeni pravdi, a niti policiji. Prije nešto više od mjesec dana u El Salvadoru ubijen je redatelj Christian Poveda, vjerojatno od ruke jedne od bandi o kojima je snimio dokumentarni film »Ludi život« (La vida loca), inače dobitnik nagrade »Zlatna kolica« za najbolji dokumentarni film na netom završenom Zagrebačkom filmskom festivalu.
    Pridodamo li ovome svakodnevna suočavanja s verbalnim, ali i fizičkim nasiljem koje trpe istraživački novinari i dokumentaristi, koji se bave istim temama, ali različitim medijem, najmanje što se pritom može učiniti jest otvaranje javne rasprave o tome.
    A panel-diskusija pod naslovom »Opasno zvanje«, održana u sklopu ovogodišnjeg ZFF-a, bila je pod moderatorskom palicom Olivera Sertića upravo to, ali i ništa više. Respektabilna ekipa novinara i dokumentarista skupila se na istom prostoru progovoriti o hazardima svog posla, ali ne zato da bi kuknjavom upozorila na to da ih se ne cijeni dovoljno, već da nije zdravo za društvo u cjelini okretanje glave od nasilja nad onima koji svojim djelovanjem nastoje uputiti na nepravilnosti u njegovu funkcioniranju. Od novinara sudjelovali su redom oni kojima su prijetnje svakodnevica: Dušan Miljuš i Hrvoje Appelt, koji su obojica pod zaštitom policije, odnosno tjelohranitelja te Drago Hedl, koji dobro zna što znači kad ti nekad jedan od najmoćnijih ljudi u državi Branimir Glavaš zaprijeti da će te pretvoriti u prah i pepeo. Od dokumentarista je, uz hrvatske snage Nenada Puhovskog i Gorana Devića na panelu sudjelovao i Miloš Lončarević, koredatelj filma »Duhovi Cité Soleila«, hrabrog doxa o bandama glavnog grada Haitija.
    Ako je u nečemu uspio, panel je pokazao da nasilje nad »opasnim profesijama« ima nebrojeno lica te da je od svega ipak najgora javna šutnja. Pa dok je kod Miljuša riječ o raskrinkavanju organiziranog kriminala, koji to nije otrpio, Appelt je preglasno upućivao na spregu gospodarstva i politike, a Hedl previše kopao po (ne)slavnoj bliskoj ratnoj prošlosti. Puhovski je, pak, u tom smislu producirao filmove poput »Oluje nad Krajinom« ili režirao »Paviljon 22«, koji su kritički progovorili o iluziji čistoće Domovinskog rata, a Goran Dević režirao filmove poput »Uvoznih vrana«, »Nemam ti što reći lijepo« ili »Sretne zemlje«. Posljednji je posebno interesantan jer bez nategnutih usporedbi postiže frapantno podudaranje dviju skupina koje se u slavu »svojih« mrtvih nalaze jednako zarobljeni u promašenim ideologijama – »partizana« u pohodu na Kumrovec i »ustaša« u pohodu na Bleiburg.
    U govoru o raznim vrstama nasilja, Dević je utvrdio i jednu bitnu odliku šutnje: naime, dokumentarist i dobije novac za snimanje nekog provokativnog filma, no onda ga nema gdje prikazati, jer se komercijalnim televizijama to ne isplati, a javna ga uredno odignorira. Sličan slučaj u istraživačkom novinarstvu napadi su na jake oglašivače, pa tako Appelt ističe da je u njegovu slučaju znao intervenirati i marketing u vezi s temama o kojima se ne smije pisati.
    Svi sudionici panela složili su se u jednom: oni su sami izabrali svoja zanimanja, pa su tako preuzeli i sve što s njima dolazi, a jedna je od stvari i opasnost, no Miljuš ipak iskreno kaže da dođe trenutak kad se čovjek prelomi.
    – Opasni ljudi vam prijete, a ovi koji bi vas trebali štititi ponekad izgledaju kao da su na njihovoj strani. Frustrira taj represivni sustav koji ne valja. U Americi bi za ovakav slučaj počinitelj dobio do 30 godina zatvora, a naručitelj možda i doživotnu kazunu zatvora. U Hrvatskoj su kazne male, a i postotak neriješenih slučajeva je previsok – rekao je Miljuš.
    Zanimljiv je slučaj s filmom »Duhovi Cité Soleila«, koji doista izgleda kao da je riječ o nekom reallity showu koji je pošao po zlu, a u kojem mladi Haićani mašu oružjem i pucaju jedni po drugima, sve nekoliko metara ispred kamere, u koju glavni akteri govore o svojim ambicijama i zabludama. Lončarević je potvrdio da je jedini način da se taj film snimi, da se uopće kao bijelac boravi u Port-au-Princeu, bio da su autori »insideri«. Oni su zapravo sudjelovali u humanitarnoj misiji organiziranja bolnice, pa su ih lokalci doživljavali kao svoje. Da su bili reporteri, priznaje Lončarević, ne bi nikad snimili taj film.
    Najveći problem diskusije o opasnim zvanjima nisu bili gosti – dapače, njihova upućenost i značaj činila ih je primjerenima i za šest razgovora o temi – već njihova množina. Šestero ljudi moglo se podijeliti barem u dvije sesije – novinare i dokumentariste – pa bi ostalo više vremena za javnu raspravu. A to je ono što u svemu ovome najviše i nedostaje. Kako je uostalom rekao i Puhovski, temeljni problem nisu prijetnje, s njima se lakše ili teže živi – temeljni je problem šutnja. I to ne ona »običnog« puka, već ona intelektualne elite, koja misli samo o svojim interesima i sinekurama. I dok ne bude više građanske hrabrosti onih koji su o tome itekako pozvani misliti, stvari se ni s represivnim aparatom neće puno promijeniti pa ćemo i dalje svjedočiti pretučenim i ubijenim novinarima i dokumentaristima te bahatosti počinitelja i naručitelja. Za koje radi jednostavna statistika.

Piše: Davor Mandić

Povratak