O privatnosti brinuti i u crkvi, ali i u kupleraju

28.12.2009.

Privatnost i njezina granica spram opravdanoga javnog interesa opet je, po tko zna koji put, izbila u prvi plan u dvama međusobno posve različitim i inače nespojivim povodima. Oba ta povoda otvaraju deontološka pitanja novinarima a preko njih publici - i to ih povezuje. Jedno je pitanje, na primjer, treba li objaviti imena i prezimena uglednih građana koji posjećuju javne kuće ili naručuju prostitutke, u Engleskoj ili u Hrvatskoj, svejedno. Drugo je pitanje smije li se kardinal Bozanić ljutiti na novinare, konkretno fotoreportere, koji obavljaju svoj posao, makar u crkvi.

Crkva nije javni prostor, makar to zaboravljali, često kao turisti ili naprosto zainteresirani za kulturna dobra, a onda i kao novinari. Crkva je, kao i džamija, ili sinagoga, ili pagoda, ili bilo koje ino svetište bilo koje aktivne religije, privatan prostor tih vjernika, namijenjen u prvom redu njihovu privatnom odnosu s njihovim Bogom ili njihovim bozima. Čak bi i osoba koja ne vjeruje u Boga ni u božanstva, nego ih smatra refleksom ljudskog uma, morala poštivati privatnost uma koji se na tom prostoru prepušta toj umnoj aktivnosti; ne mora poštovati Boga u kojega ne vjeruje, ali mora poštovati osobu koja vjeruje i koja je građanin sa svim ljudskim pravima, pa tako i s pravom na privatnost svoje molitve, bez obzira na to je li ona pojedinačna ili skupna, je li ona zatvorena između četiri kućna zida ili se odvija na prostoru gdje se vjernici okupljaju.
Bez ometanja molitve

Ulazeći u crkvu ili ini hram ulazimo u kuću tih vjernika i moramo se prilagoditi pravilima ili čak navikama tih vjernika, kao što to moramo kada ulazimo u nečiji privatni dom. Naravno, crkve su i spomenici kulture, i to ljudske. Nijednu od njih niti jedan bog nije čudesno stvorio ni iz čega nego su je sazdali ljudi, trudom svojim i novcem drugih ljudi.

Red je da budu dostupne ljudima - ali ne po cijenu ometanja religijskih funkcija, a ni običaja (pa ako hoćete: predrasuda) vjernika kojima pripadaju. Red je skinuti cipele prije ulaska u džamiju, kao i u privatnu kuću onih muslimana koji do toga drže. Podjednako je red u crkvi, i kad se ulazi turistički, ne ometati molitvu onih koji su radi nje ušli, te se odjenuti onako kako to u crkvi zahtijevaju - a kamoli ometati samo odvijanje bogoslužja. Bili vjernici ili ne bili, kada ulazimo u crkvu kao novinari, još za bogoslužja, moramo paziti da budemo što manje vidljivi, da što manje odvlačimo pozornost, da budemo barem onoliko tihi i uviđavni koliko to moramo biti u kazalištu ili na koncertu. I ondje su pod reflektorima javne ličnosti kao i za oltarom, ali u funkciji svoje publike, a ne primarno u funkciji općenite (novinske) informacije, koja dolazi na red tek nakon toga i ukoliko potrebe opće obaviještenosti ne narušavaju primarnu funkciju događaja.
Privatnost mušterija

Pa ni na nogometnoj utakmici fotoreporter ne utrčava u šesnaesterac nego investira u teleobjektiv; zar pop mora biti manje zaštićen samo zato što nema loptu kojom bi ga napucao?

Posve je drugog karaktera, isključivo juridičkoga, pravo na privatnost mušterija (ili: mustera) prostitutki. Pravni sustavi u suvremenom svijetu intimne odnose između odraslih osoba, s pravom na stupanje u spolne odnose, smatraju nečim posve privatnim, kao i sve ino što pripada u intimu - ako ne narušava zakon. U državi gdje zakon ne zabranjuje stupanje u intimne odnose uz naplatu, dakle prostituciju, javnost nema pravo uvida u takve odnose nikoga, pa ni javnih ličnosti. Pravo na privatnost javnih ličnosti ustupa pred pravom javnosti na informaciju samo u dvama slučajevima: prvo, kada bi privatno ponašanje ličnosti moglo ugroziti tuđe pravom zaštićene interese, te drugo, kada je privatno ponašanje javne ličnosti u potpunom neskladu s onim za što se ta ličnost javno zauzima i na temelju čega zasniva svoje mjesto u javnosti.

Više puta je rečeno da je pojedinčevo zdravstveno stanje njegova privatna stvar - ali ako je u pitanje dovedena rasudna moć osobe koja utječe na presudne odluke ili ih donosi (poput vrhovnog zapovjednika oružanih snaga neke zemlje), onda na primjer podaci o metastazama na mozgu ne mogu biti zaštićeni pravom na privatnost, bez obzira na to što se o Mitterrandovu raku šutjelo. To ugrožava zakonom zaštićene interese na sigurnost drugih građana.
Šutnja o Mitterrandovu raku

Isto tako javnost nema što znati o odnosu političara s prostitutkama, ali ako to političara čini ucjenjivim, ako on može postati žrtvom špijunaže (poput tadašnjega britanskog ministra obrane Johna Profuma) - onda taj podatak postaje javna stvar, ma što o tome mislio Silvio Berlusconi.

U većini evropskih država prostitucija nije zakonom zabranjena, ali je zabranjeno i kažnjivo njezino eksploatiranje. To znači da se ne kažnjava prostitutka (odnosno prostitutak), a ni klijent (muster), ali se kažnjava svodnik (kupler), a i onaj tko im iznajmljuje prostor ako zna da je u svrhu prostitucije.

Prostitutka je gotovo uvijek žrtva, gotovo uvijek je posrijedi ovakva ili onakva prinuda, makar ekonomska, i teško da bi bilo pravedno kažnjavati žrtvu.

Drugi par rukava je klijent. Polako raste broj država u kojima kažnjiv postaje baš klijent - a to je jedini način da se prostitucija ako ne zatre, a ono barem podreže na izvoru, jer potražnja stvara ponudu. Bilo je, i još ima društava gdje se smatra da je prostitucija manje zlo, jer da bi dokidanje prostitucije povećalo učestalost silovanja. Drugi pak smatraju da je silovanje vrsta nasilja koja nije izravno povezana sa seksualnim potrebama i spolnim nagonom, nego da je autonomna kriminalna devijacija, pa da kažnjavanje klijenta ne bi samo po sebi pogoršalo stvar. U nekim zemljama se Katolička i ine crkve angažiraju u spašavanju prostitutki s ulica nuđenjem alternativnog izvora prihoda.

Kad bi klijent bio kažnjiv, onda bi se i njegovo ime moglo objavljivati isto onako kao i ime drugih počinitelja kaznenih djela - a to znači da bi čak i onaj uhvaćen u raciji bio zakriven inicijalima, sve do optužnice i suđenja.

Prije toga glasila nemaju pravo objavljivanja imena musterâ i time narušavanja njihove privatnosti, bez obzira na vlastiti etički stav spram njih.

Povratak