Nagrada me iznenadila

05.03.2010.

Pod vodom je bilo čak i groblje, od kapelice sv. Antuna virio je samo najviši dio zvonika, a jedino prijevozno sredstvo bio čamac. Na naslovnicama novina i u televizijskim prilozima neprestano se spominjao Kosinj, malo mjesto u Lici koje je zbog obilnih kiša, nalik onima u filmu »Istrebljivač«, danima bilo odsječeno od ostatka Hrvatske. Prvi koji se zajedno sa svojom novinarskom ekipom probio u poplavljeni grad, točnije, Donji Kosinj, bio je Marko Balen, riječki dopisnik Nove TV. Osim što je većinu siječnja proveo na terenu i izvještavao o situaciji u tom području, Marko i njegovi kolege nesebično su pomagali stanovnicima toga mjesta. U vodu su utovarivali čamce, a u čamce hranu, namirnice, poljske krevete i ostale potrepštine. Bez pitanja su se stavili na raspolaganje kriznom stožeru, pomagali starijima pri ulasku i izlasku iz čamaca kada su odlazili u bolnicu, posuđivali svoju odjeću, kape, šalove, jakne i rukavice. Zahvaljujući pomoći koju je pružio Kosinjanima, Balen je od strane Državne uprave za zaštitu i spašavanje dobio Godišnju nagradu za posebne zasluge u razvoju sustava zaštite i spašavanja koja mu je prije tjedan dana uručena u Sisku.
   
Ponosan na kolege

Kako ste ste se osjećali kad ste čuli da ćete dobiti nagradu? Je li vas to iznenadilo?
    – Jako sam bio iznenađen. Čak sam u jednom trenutku mislio da je riječ o zafrkanciji. Međutim, kad je sve to »leglo«, bilo mi je zaista drago. Posebno zbog toga što nagrada nije strukovna, već je to jedna ljudska nagrada. Pitao sam se čime sam to zaslužio, no kada sam »izvrtio film«, pogledao fotografije i snimke, vidio sam da smo pomogli čak i prije onih od kojih se to možda više očekivalo, a oni se pak, iz zbunjenosti, euforije ili inertnosti, nisu tako brzo snašli. Mi smo od prvog dana bili tamo. Budući da sam imao čizme, mogao sam u vodi biti barem do koljena i dodavati, premda je bilo važnije imati čamac nego čizme. Najsimpatičnije je sjećanje na jednog starca koji nije mogao sam ući u čamac, pa smo mu pomogli i digli ga za ruke, a potom je potiho opsovao vlastitu starost. Zbog takvih situacija smo, uostalom, i sve to radili, stoga na sebe i svoje kolege-snimatelje mogu samo biti ponosan.
    U više od dvadeset godina bavljenja novinarstvom zasigurno ste svašta vidjeli i doživjeli. Koliko je situacija u Kosinju bila potresna iz vaše perspektive?
    – Mislim da smo ljudima koji tamo žive postali simpatični jer smo poplavu od 4. siječnja doživjeli kao i oni. Oni sami kažu da imaju »normalnu« i »strašnu« poplavu. »Normalna« poplava je kada je Gornji Kosinj odsječen i kada je »potopljena« cesta, a što se zbog kiše, snijega, pritoka rijeke Like, svake godine događa nekoliko puta.
    Međutim, kada smo se 11. siječnja vratili u Kosinj, shvatio sam koliko je situacija ozbiljna. Župan je proglasio elementarnu nepogodu, a mi smo se vratili drugi dan i došli zajedno sa satelitskim kolima. Unatoč svemu, stvari su ipak funkcionirale i ljudi su bili nevjerojatno otpimistični. Po novinama je bilo doista svakakvih priča, a na jednom portalu se čak pojavila i vijest da je iz kosinjske doline evakuirano 130.000 ljudi! To je, dakako, nemoguće jer cijela Lično-senjska županija ima oko 53.000 stanovnika.
   
Nikomu ništa nije nedostajalo

Koliko se u sve to uključila vlast? Koliko su pomogle Općina, Županija i Vlada Republike Hrvatske?
    – Općinska vlast i njihovi ljudi bili su tamo 24 sata na dan, a to će vam reći i mještani. Županijska vlast, Crveni križ i Caritas, također su cijelo vrijeme pomagali. Svašta se pisalo, prozivala se Općina i Centar 112, ali svi su stvarno dali sve od sebe i svakodnevno pomagali. Koliko je samo bilo čamaca...
    Milan Bandić je, primjerice, zbog svog dolaska bio ismijan, ali čovjek je ipak došao i to što je donio doista je dobro došlo. Patronažna sestra je neprekidno bila na raspolaganju, Dom zdravlja je bio »stand-by«, doktor je sedam dana dežurao. Glavni je problem bila struja, ali i to se u roku od dva-tri dana riješilo. Prema mojem mišljenju, nikomu ništa nije nedostajalo. Ljudi su svakodnevno dobivali osnovne pakete, i doista nitko nije bio ni gladan ni žedan, ili bilo što slično. Po mom mišljenju, nije bilo nebrige kako se moglo počitati u pojedinim medijima.

Bojana Perhat

Povratak