Mračni trenutak za sudstvo i novinarstvo

25.03.2010.

Na žalost, u nas često treba opet i iznova početi od početka. Ustav Republike Hrvatske u članku 36 kaže: „Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva. Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.“

Ostavimo ovdje po strani pitanje što se sve u hrvatskome razumije kada piše „općenje“. U ovom komentaru zanemarimo inače nezanemarivu prečicu ponuđenu stanovitim službama kroz „suptilno“ razlikovanje onoga što je nužno za zaštitu države i onoga što je nužno za provedbu kaznenog postupka: u Ustavu Sabor jasno propisuje da država (a ona nikada nije apstraktna, nego je riječ o državnom aparatu i o ljudima koji u njemu rade) ima pravo sebe štititi i od akcija koje nisu kaznena djela - a to je prerogativa policijsko-špijunske, a ne demokratske države u kojoj je zabranjeno samo kazneno djelo i prekršaj, a ne sve ono što državi (tj. njezinim agentima) smeta.

Ostaje suština: da se ograničenja tajnosti osobnih komunikacija smiju narušiti samo u skladu s odredbama zakona i samo za potrebe zaštite države odnosno provođenja sudbenog postupka.

Ta odredba nije nipošto nova. Postojala je, ovako ili onako formulirana, u svim ustavima otkako sam živ (a to više nije malo), dakle i u onome iz 1946.

Postoji i u manje-više svim evropskim zemljama. Odnosi se - očito - na privatnu komunikaciju, a ne na službeno, kamoli institucionalno komuniciranje.

Pitanje je samo: kako to zakon regulira, te kako se ti zakoni provode?

Povratak