13 teza o novinarstvu u Hrvatskoj

29.03.2010.

Nije mi nimalo krivo što sam s Pukanićem vodio SMS korespondenciju. Dapače, mislim da su moji odgovori na njegove poruke površni, zabavni i zanimljivi, baš onakvi kakvi trebaju biti između novinara koji u svojim dvadesetogodišnjim odnosima imaju ekstremno različite faze. Kada bih i znao da će biti objavljeni, ne bih ih puno pametnije sastavio.

Javnosti nije nepoznato da mi je Pukanić nanio mnogo zla i ozbiljnu štetu. Pišući o meni prešao je granice novinarskog posla i pretvorio se u aktivnog progonitelja. No, javnost ne zna da je Pukanić, pred više vrlo utjecajnih i ozbiljnih osoba, dakle javno, rekao da je pogriješio, da je bio u krivu i da je to najveća mrlja u njegovoj karijeri i njegovom životu. Ispričao se i zamolio za oprost. O tome sam pričao samo u uskom krugu svojih prijatelja i suradnika. Nisam volio o tome govoriti, a pogotovo ne javno jer, jednostavno, nisam bio siguran da li je takva isprika adekvatna satisfakcija za sve što smo moji najbliži i ja prošli zahvaljujući upravo Pukaniću. Bilo me je pomalo sram što sam je tako olako i brzopleto prihvatio.

Proganjan sam, naime, javno, a satisfakciju sam dobio privatno. Nije baš neki rezultat. Dok je trajala najžešća Pukijeva akcija, trudio sam se da u to ne upetljavam naše novine i novinare. Kad se, naime, novine počnu baviti sobom i obračunavati s konkurencijom, uvijek sam to ponavljao kao mantru, počinje njihov kraj. Osobno sam puno izgubio, ali novine, moje novine, ostale su nezagađene. Ukratko, pojeo sam govna. A kad sam dobio ispriku, javnost to nije znala.

Nedugo poslije, Puki je počeo slati poruke. Vidjelo se da je uznemiren, da mu očajnički treba komunikacija, da traži kontakt. Na neke poruke sam odgovarao, na neke nisam. Neke sam proslijedio osobama koje se spominju. U tim porukama, osim bezazlenog ogovaranja i pretjerivanja, od zanimljivih stvari ima još samo vidljiv trud da ispadnemo duhovitiji nego što zapravo jesmo.

Zavjera? Dogovaranje o cijenama? Glupost. Pa, o tome se uvijek danima meditira, kalkulacije se pretresaju u okolnim kafićima, zovu se distributeri, oglašivači. Sve je ko na oglasnoj ploči. Neko misli da se izdavači nalaze u špiljama i uz svijeće, držeći se za ruke, puštaju krv i zaklinju se da neće odati tajnu Olgici Spevec? Kaj god. Svi sve znaju još mnogo prije nego što je odlučeno. Evo, hoćete okladu o tome kad će Večernji krenuti u još jednu nagradnu igru?

Bio bih sretan da je objavljivanje Pukanićeve i moje SMS korespondencije bio plod nekog ozbiljnog novinarskog napora ili novinarske investigacije. Volim taj posao i cijenim ljude koji imaju dovoljno pameti, upornosti i znanja da iskopaju doista nešto nepoznato, zanimljivo i važno. Međutim, objavljivanje ovih transkripata dvojice novinara, koji nikada, zapravo nisu ni postali pravi izdavači, nije na žalost takav slučaj. Prljava, nezakonita i gadljiva manipulacija svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama polako se, po uobičajenoj logici hrvatskih frustracija i terora neobrazovanih budala, premetnula u praznik demokracije i principijelnosti.

Prijepise poruka opskurni odvjetnik, do jučer neuspješan i otjeran tužitelj, dostavio je još opskurnijem liku koji raspolaže nekim portalom koji uglavnom služi za ciljano dilanje obavještajnih otpadaka. Po istom modelu po kojem svaki vođa ulične bande mora imati ili novine ili TV stanicu, a ako je baš na dnu hijerarhije, onda barem neki internetski portal.

Ako se za išta i za ikoga u ovoj zemlji može reći da je zaštitni znak paraobavještajnog podzemlja, onda se to mirno može utvrditi za ova dva brata uboga, neponovljive glavne likove u dosad nezabilježenoj kriminalnoj operaciji blamiranja državnog odvjetništva, policije, pravosuđa i normalnih odvjetnika. O odvratnom manevru zaštite ubojica i relativiziranju žrtve bolje da, za sada, ne govorimo.Normalni portali i normalne novine u ovom slučaju bili su, na žalost, samo još jedna platforma, još jedan kanal, još jedan nimalo kreativan razglas. Samo su skinuli ono što je, kako tvrde, tako važno da bi javnost bila ozbiljno hendikepirana kad bi joj to bilo uskraćeno. Usput, htjeli su i malo slave i malo ekskluzive, a možda ih je bilo i malo sram, pa su jednostavno prešutjeli pravi izvor.

Ne, oni to nisu prepisali, skinuli, mrknuli... Ne, to je njihova, prava, investigativna roba. Oni su izložili život, dušu i tijelo da bi sakrivena istina napokon isplivala. Ne, to nije nešto ukradeno iz sudske kanalizacije. Ni slučajno.

Pranje savjesti uslijedilo je tek malo kasnije. Pogled na rastrančiranu i nemoćnu žrtvu bio je toliko nepodnošljiv da ga je hitno trebalo preusmjeriti na mucajuće lamentacije o pravu javnosti da sazna sve, baš sve. Čak i oni koji su bili dovoljno pametni i skrupulozni da ne objave transkripte, ubrzo su u komentarima, izjavama i priopćenjima požurili da ne izgube mjesto u vlaku već prepunom prvoboraca za istinsku demokraciju i slobodno novinarstva. No, jedino što su u toj gužvi uspjeli izgubiti su zadnji ostaci zdrave pameti.

Krenuli su dešifrirati transkripte, u njima nalaziti dokaze svojih starih maštarija o masovnim urotama i tajnim spregama. Riječju, zasuli nas lijepom količinom otrcanih klišea i standardnih bljezgarija koje, pojednostavljeno, glase ovako: kad ne bi bilo oglašivača, urednika i izdavača, mi, pravi novinari, mogli bismo slobodno disati i narodu pokazati ne samo fantastičnu pismenost, obrazovanost i kompetentnost, nego i pravu istinu o društvu, kriminalu, korupciji. Riječju, zabljesnuli bi snagom talenta i pravom istinom.

Odvratni političari, mrski poslodavci, glupi urednici, pokvareni oglašivači, pohlepni izdavači moraju znati da više nikada neće mirno spavati. Mobiteli su im na stolu, nadohvat ruke. Poštanski sandučići su otvoreni. Mailove skida svaki pučkoškolac. Sve ćemo objaviti. Došlo je naše vrijeme. Došlo je vrijeme da mi, vucibatine, džepari, jebivjetri svake vrste, postanemo ono što smo oduvijek željeli. Heroji ulice, heroji medija, heroji javnosti. Što će nam pravila, zakoni, sudovi, urednici, procedure, istraživanja. Gnjavaža. Gubi se vrijeme. A mi vremena nemamo. Ulica čeka. Već su formirani redovi pred kioscima.

P. S. Da nas je netko samo pristojno zamolio, i Puki i ja, siguran sam, odmah bismo mu pokazali naše SMS poruke. A da smo znali koliko je budala koje će u njima uživati, smjesta bismo ih i sami objavili.

Povratak