Slike koje su obišle svijet

22.04.2010.

Fotografija maloljetne glumice Brooke Shields objavljena na naslovnici Photo Magazinea 1975. godine, snimljena u pozi nedoličnoj za njezine godine, i danas izaziva kontroverze, ne samo u umjetničkim krugovima, nego i mnogo šire.
Smije li fotografija, odnosno umjetnost uopće, ako sagledamo širi okvir, prevladati društvene predrasude, tabue, pa i zakone - pitanje je na koje, čini se, pokušava dati odgovor izložba koja se ovih dana otvorila u bečkome muzeju »Kunst Haus Wien« pod nazivom »Kontroverze. Zakoni, etika i fotografija« (izložbu je prvotno pokrenuo Muzej de L'Elysee iz Švicarske).
Spomenutu sliku »Bez naziva« snimio je newyorški marketinški fotograf Garry Gross u sklopu svoje publikacije »Žena u djetetu« kojoj je cilj bio »razotkriti« ženstvenost u pretpubertetskom razdoblju, a pristanak da fotografira tada trinaestogodišnju Shields dobio je od njene majke.

Ipak tri godine poslije , 1981. mlada glumica zatražila je da slike budu povučene sa stranica časopisa, što je dovelo do dugotrajne sudske bitke. Koliko bi pak kontroverzi danas izazvala jedna takva fotografija da osvane, primjerice, na naslovnici nekog poznatog modnog časopisa, može se samo pretpostavljati.
S jedne strane, živimo u osviještenom društvu osjetljivom na iskorištavanje djece, dok s druge strane masovni mediji i zabavna industrija stvaraju seks simbole od sve mlađih djevojaka. Nije samo seksualnost u fokusu ove izložbe.
»Što je sa smrću?« - pitanje je koje si također postavljaju njeni autori, odnosno smije li čovjekov konačni odlazak biti dokumentiran objektivom i potom »slavljen« kao umjetnička fotografija.
Robert Cappa na svojem »Posrnulom vojniku« iz 1936. godine snima španjolskog revolucionara kako pada, pogođen metkom u glavu, negdje u brdima pokraj Cordobe, izdišući posljednji dah života pred njegovim objektivom.
Mnogo godina poslije, u ruševinama newyorških tornjeva, Todd Maisel slika ostatke žrtava nakon terorističkog napada, unatoč dogovoru da mediji ne objavljuju slike poginulih. Povreda etike ili fotografski poriv koji društvene ograde ne smiju zaustaviti - ostaje otvoreno pitanje i danas.

I Francuz Frank Fournier nakon erupcije vulkana u Kolumbiji 1985. dokumentira borbu mještana da spase djevojčicu Omayru Sánchez čija se noga zaglavila u živom blatu ispred njene kuće prepunom krhotina i ostataka koje je nosila bujica.
Dva dana i tri noći trajao je dramatičan pokušaj spašavanja, koji su u živo pratili svjetski mediji, a Fournier je govorio kako nije bilo drugog načina da joj pomogne već da svojom slikom alarmira svijet za pomoć.
Iako je njegov portret unesrećene djevojčice izazvao zanimanje u novinarskim krugovima (osvojio je nagradu »World Press Photo« sljedeće godine), on sam nedugo poslije počeo je duboko sumnjati u ispravnost svoga čina.
S druge strane, modni fotograf Oliviero Toscani (proslavio se reklamama za modnu marku Benetton) na svojoj fotografiji »Ljubiti časnu«, na kojoj prikazuje senzualni poljubac časne sestre i redovnika, promišlja o samim temeljima celibata i smješta prepoznatljive religiozne motive u sasvim jedan novi kontekst koji izaziva promatrača da preispituje dogmatske principe.
Koliko je sablazni izazvalo njegovo djelo, dovoljno govori činjenica da je pod pritiskom Vatikana slika morala biti povučena iz talijanske javnosti i reklamne kampanje.
Gdje su granice i tko ih postavlja, pitanje je na koje vjerojatno nikad neće biti odgovora, ali jedno je sigurno - umjetnost (u ovom slučaju fotografija) jest ta koja granice neprekidno pomiče.

Sartre i Jolie

Jean Paul Sartre, odnosno njegova fotografija, koju je 1946. godine snimio Boris Lipnitzki, izazvala je prijepore zbog činjenice da su slavnom filozofu »maknuli« cigaretu između prstiju zbog antiduhanske kampanje koja je tih dana uzela maha u francuskoj javnosti. S druge strane, na izložbi se može vidjeti i nedavno objavljena fotografija Davida Lachapellea na kojoj glumica Angelina Jolie »sugestivno« pozira uz konja. S druge strane, tu je i fotografija djevočice Alice Liddell koju je snimio poznati književnik Lewis Carrol davne 1858. godine, a koja prema nekima razotkriva jednu od tajni njegove ličnosti.

Praško proljeće

Fotografiju vodoinstalatera Emila Galloa, koji je u sumrak Praškoga proljeća stao pred jedan od sovjetskih tenkova koji su ušli u Bratislavu i uzviknuo »Pucaj«, snimio je Ladislav Blielik, koji je u to vrijeme radio za list »Smena« i stavivši taj prizor na naslovnicu novina »upoznao« je svijet s onime što se toga dana događalo u Čehoslovačkoj. Sličan prizor snimljen je i dvadesetak godina poslije, 1989. godine tijekom prosvjeda na Trgu Tiananmen u Pekingu, kada je anonimni čovjek (poslije prozvan »Tank Man«) pokušavao zaustaviti kineske tenkove koji su krenuli na mase.

Vedran Jerbić

Povratak