Politički grabežljivci medijske slobode

08.05.2010.

Medijske slobode ne ugrožava samo medijska kriza, recesija, oglašivači i gotovo pa standardni politički pritisci. Reporteri bez granica su u povodu Dana slobode medija, 3. svibnja, objavili listu 40 grabežljivaca, odnosno listu onih koji su »moćni, opasni, nasilni, oni su iznad zakona«. Na listi grabežljivaca nalazi se i 17 visokorangiranih političara koji kinje novinare i rado bi da »potaracaju« medije i njihove slobode. Lista Reportera bez granica (RSF) je otvorena, pa se s nje može i ispasti. Tako primjerice više na listi nema Mohameda Warsamea Darwisha, šefa somalijskih tajnih službi, ali razlog za to nije iznenadni proplamsaj svijesti o važnosti medijskih sloboda u njemu nego činjenica da je – smijenjen.
   
Iran, Kina...

Za ovu smo zgodu izdvojili nekoliko i u široj javnosti poznatijih »grabežljivaca« i odlučili pogledati što to oni čine u svojim državama s medijima, novinarima i njihovim slobodama.
   
    Iranski predsjednik Mahmoud Ahmadinedžad koji je lani po drugi put izabran, u svakom bi izboru zauzeo visoko mjesto. RSF upravo njegov izbor prošla lipnja, nakon kojega su izbili nemiri u Teheranu, navodi kao poticaj za daljnje gušenje medijskih sloboda. Ukratko, više od sto novinara je uhićeno, a njih skoro 50 tu je sudbinu izbjeglo zahvaljujući vlastitoj brzini i pravodobnom bijegu u inozemstvo. Zatvoreno je 14 dnevnih novina, a tisuće internetskih stranica je blokirano. RSF proziva Ahmadinedžada kao osobu koja je za to izravno odgovorna i to u kooperaciji s Revolucionarnom gardom. U provedbi svega toga važna je i dobra organizacija pa tako prvi put od islamske revolucije 1979. godine vlada uvodi sistem u kojem se sadržaj tiskanih medija pregledava i verificira prije objavljivanja, a to čine djelatnici službi sigurnosti. Naravno, osim domaćih, u Iranu postoje i strani novinari. Oni se baš i ne moraju brinuti mnogo o svojoj sigurnosti jer, kako navodi RSF, njih se pomno prati (valjda, da im se nešto ne dogodi), a njihove akreditacije mogu biti poništene u bilo koje doba.
    Teško je zamisliti takvu listu bez najmnogoljudnije zemlje svijeta, Kine, ako ni zbog čega drugoga onda zbog stalnih prijepora kineskih komunističkih vlasti s Googleom i mogućnosti pristupa niza za kineske vlasti nepoćudnih internetskih stranica. Kineski komunisti predvođeni Hu Jintaom javno proklamiraju slobodu medija, ali povremeno ograničavaju slobodu novinara ili zagovornika liberalizacije društva. Pohapšeni su tako potpisnici prodemokratske Povelje 08, a njen glavni pokretač Liu Xiaobo je osuđen na 11 godina zatvora.
    Kineske vlasti posebno su osjetljive na svoje dvije provincije, Tibet i Xinjiang, na njihove želje za nezavisnošću te na izvještavanje o stanju u tim provincijama. Stranim je novinarima iznimno teško dobiti dopuštenja za odlazak u te provincije, a više od 50 Tibetanaca je uhićeno zbog širenja fotografija ili videosnimaka nastalih za vrijeme nemira u Tibetu u ožujku 2008. godine. Problemi se ne odnose samo na manjinska nacionalna pitanja. Vlasti su zabranjivale, posebno uoči Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, izvještavanje o problemu melamina u mlijeku i opasnostima po zdravlje djece.
   
Kadirov ala Putin

Kad već svog predstavnika na listi RSF-a ima najmnogoljudnija zemlja na svijetu, red je da ga ima i najprostranija. Iako od 2008. godine nije predsjednik nego premijer Rusije, Vladimir Putin nastavlja s politikom kontrole i proganjanja onih koje ne može kontrolirati. Pet je novinara ubijeno lani, a od 2000. godine ubijena su 22. Slučaj poput onoga Ane Politkovskaje svjetski je poznat, a lanjskoga je srpnja u Čečeniji ubijena Natalija Estemirova koja je istraživala slučajeve kršenja ljudskih prava. Rusija ima još jednog predstavnika na toj listi, mladog, 34-godišnjeg, predsjednika Čečenije Ramzana Kadirova kojega smatraju pravim Putinovim učenikom kad je riječ kako o odnosu prema medijima, tako i u odlučnosti i načinu rješavanja problema u društvu. Kadirov je jednom zgodom sažeo kakvi moraju biti mediji, a »moraju biti u službi čečenskoga narodnog jedinstva«. To znači da novinari ne mogu pisati o čemu god hoće, ali svakako je poželjno da pišu o širokom narodnom obožavanju Kadirova.
    Stalni stanovnik ovakvih lista je zimbabveanski predsjednik Robert Mugabe. Čovjek koji je prije 30 godina bio velika slobodarska nada crne Afrike u međuvremenu je postao klasični rasist i tiranin. Mugabe namjerava poduzeti ograničeni »face-lifting« ne bi li njegova medijska slika postala prihvatljivijom. U ožujku ove godine najavio je da Medijsko vijeće Zimbabvea, novostvoreno tijelo, ima zadatak stvoriti prostor za medije. Lijepo zvuči, pomislilo bi se da je to korak naprijed, ali valja imati na umu da se sloboda koliko-toliko nezavisnih medija i dalje efikasno ograničava, a kontrola nad državnim medijima i dalje je odlična i temeljita. Kako posljednjih godina Mugabe periodično ima izbornih problema (koje na kraju redovito razriješi u svoju korist i svoj ostanak na vlasti) da bi smanjio samu mogućnost tih problema urednici državnih medija bili su tajno praćeni ne bi li se Mugabe uvjerio u njihovu vjernost njemu samome i lojalnost partiji. U svemu tome ne treba zaboraviti ni njegovo nekoliko godina staro postignuće: uništenje The Daily Newsa, najčitanijeg dnevnog lista u Zimbabveu.
   
Stati na kraj online anarhiji

Stalni stanovnik takvih lista je sad već pomalo i stalni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko (predsjednik je od 1994. godine). U Bjelorusiji je moguće imati privatne novine, ali mora se paziti što i kako se piše. Država ima kontrolu nad tiskanjem i distribucijom, pa Lukašenku nije teško upropastiti za njega nepoćudne medije. Lukašenko se povremeno inspirira i svojim kineskim kolegom, posebno kineskim načinima suzbijanja interneta. Kako je dnevni list u vlasništvu države objavio, pišući o kontroli interneta u Kini, predsjednik Lukašenko je odlučan »stati na kraj online anarhiji«.
    Nepotpuni pregled predatora završavamo s predsjednikom Ruande Paulom Kagameom. Proces pomirbe nakon genocida 1994. Kagame koristi i za učvršćenje svoje vlasti i neutralizaciju opozicije. Kagame novinare često naziva plaćenicima, ne tolerira provokativna pitanja na konferencijama za novinare, a svake godine kolonija ruandskih novinara u egzilu raste. Dva dnevna lista – Umuvugizi i Umuseso – konstantno su na udaru Kagamea, a urednici tih novina na udaru tužitelja. Sad je stanje ipak stabilnije s tim dnevnicima. Naprosto su zatvoreni i ne izlaze kako ne bi ometali predsjedničku izbornu kampanju svojim pisanjem.

Povratak