Estradizacija pravosuđa šteti i građanima i policiji

09.05.2010.

ZAGREB – Uhićenje Ivana Mravka posljednja je policijska akcija koju su gledatelji, slušatelji i čitatelji hrvatskih medija imali priliku pratiti iz prvog reda. Posljednja, ali ne i jedina – već čitav niz ovakvih događaja bio je intenzivno medijski praćen, i to u fazi policijskog rada koji bi u svakom slučaju morao ostati sakriven od očiju javnosti. Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja, stoji u Ustavu Republike Hrvatske, no prosječnom se konzumentu hrvatskih medija u ovakvim situacijama šalje sasvim suprotna poruka. Akcija »Index« i medijsko praćenje uhićenja glavnih aktera te afere najbolje je pokazala s kojom lakoćom se može ući u nečiji intimni prostor, koji s policijskom istragom nema nikakve veze.
    – Intenzivno medijsko praćenje uhićenja nije počelo tek nedavno, počelo je s uhićenjem pripadnika takozvane »zločinačke organizacije« u prosincu 1999. godine, objašnjava prof. Žarko Puhovski s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U posljednjih nekoliko godina ovaj je fenomen postao zabrinjavajuć, smatra Puhovski, iako nije nimalo specifičan samo za Hrvatsku nego je preslikano stanje iz drugih, mahom zapadnih zemalja. Takvo postupanje prema građanima nikako ne može biti dobro kako za njih same, tako ni za policiju, koja o sebi na ovaj način šalje lošu sliku u javnost, smatra Puhovski.
    Krunoslav Borovec iz MUP-a tvrdi, pak, da policija svoj posao obavlja korektno.
    – Niste u pravu ako krivite policiju za spomenute događaje. MUP je nedavno objavio jedan dokument u kojem svim svojim zaposlenicima objašnjava smjernice za rad pri odnosu s medijima. U njemu jasno stoji kako se uhićenike ne smije dovoditi pred kamere i kako se moraju zaštititi njihova ljudska prava, objašnjava Borovec. Problemi nastaju, kaže, kada uhićene osobe treba dovesti u istražne centre, koji su obično u središtima gradova.
   
    – Ne možemo mi spriječiti novinare da rade svoj posao i da fotografiraju ono što misle da je potrebno objaviti. Ono što možemo napraviti je ono što i radimo, pa ih – primjera radi – dovozimo u automobilima sa zatamnjenim staklima  objašnjava Borovec. No na pitanje kako je moguće da nekada novinari znaju pred čijim vratima treba čekati u pet sati ujutro, jer će ta osoba biti uhićena, Borovec odgovara kako policija nije jedina institucija u pravosudnom lancu.
   
    – Postoji i Državno odvjetništvo, postoje sudovi koji izdaju naloge, postoje odvjetnici osumnjičenih osoba, i sa svih tih institucija nažalost može nešto »iscuriti«. Volio bih da to nije tako, policijski se posao mora obavljati diskretno. Međutim, kada policija treba ući u HEP, a tamo radi nekoliko stotina građana, pa nećemo im valjda oduzimati mobitele kako ne bi nikome dojavili što se u tom trenutku događa, zaključuje Borovec.
    Za Joška Morića, nekadašnjeg pomoćnika ministra unutarnjih poslova, jasno je da je ovo velik problem, i to problem koji ima dva aspekta.
    – Prvi je formalno-pravne naravi, a drugi faktičke. Svi su nevini dok im se ne dokaže krivnja, no ovakvom estradizacijom pravosuđa stvara se atmosfera krivnje i pretpostavka da je netko kriv, a kako će kasnije nakon spektakularnog uhićenja dokazati da je nevin – njegov je problem, kaže Morić. Situacija, dodaje, nije nimalo slučajna.
    – Prije svega, to je u potpunoj suprotnosti s čestim izjavama članova političkog vrha koji tvrde da su sve institucije u pravosuđu potpuno neovisne. Nisu, jer onda ne bi ovakvim ponašanjem slale poruku – koja odgovara političkom vrhu – »eto vidite da nešto radimo!« Kako je moguće da pojedini novinari znaju gdje i koga treba čekati u gluho doba noći? Tako što je netko napravio kazneno djelo odavanja službene tajne, kaže Morić. Takvo je ponašanje, naglašava, u najmanju ruku neprofesionalno.
    – Šteti građanima, šteti policiji, i ja se nadam da će se tu nešto promijeniti, zaključio je Morić.

Povratak