Vrdoljak disident, ma molim vas...

10.05.2010.

Nikad nisam radio partizanske filmove - veli u velikom intervjuu jednom dnevniku u posljednje vrijeme zbog TV serije “Tito” mnogo spominjani Antun Vrdoljak. Ta neistinita tvrdnja - jer dobro je poznato da je upravo on autor nekih od najboljih partizanskih filmova - metafora je Vrdoljakove vjerodostojnosti. Činjenice ga ne obavezuju. Zaobići istinu njemu je kao reći: dobar dan. Odatle i problemi s njegovim preskupim i falsifikatorskim uratkom o Titu.

Vrdoljak laže o vlastitoj prošlosti, odriče se svojih partizanskih filmova, jer danas producira antipartizanske serije. Redizajnirajući vlastitu biografiju čak se pokušava prikazati žrtvom bivšeg režima. Pravi disident! Što ću se hvaliti time da sam bio proganjan - kaže danas. U tom za njega, navodno, nepodnošljivom režimu Vrdoljak je snimio desetak filmova. Bio je jedan od najuspješnijih filmskih redatelja. S adekvatnim zaradama. S vilom u elitnom dijelu Zagreba. U Hrvatskoj se općenito udomaćilo vrlo specifično shvaćanje disidentstva.

Za razliku od drugih komunističkih država, u kojima su prema režimu otvoreno kritični intelektualci na različite načine bili progonjeni, egzistencijalno ugrožavani, osuđivani na robije, istjerivani iz države, Franjo Tuđman je, primjerice, svoje disidentstvo živio u vili na Tuškancu, a u Lepoglavi imao je status sličan onome što ga je donedavno uživao samo Hrvoje Petrač: spavao je na vlastitim, od kuće donesenim i redovito mijenjanim plahtama. Ivica Račan svoju je neortodoksnost, ples na rubu disidentstva, dokazivao evocirajući uspomene na nošenje traperica i hipijevskih košulja na cvjetiće, kojima je, valjda, iznutra razarao komunizam. Svoj bunt prema slomu Hrvatskog proljeća Oliver Mlakar prema vlastitim je riječima iskazivao noseći tamnu kravatu u TV dnevniku, a notorni Obrad Kosovac bježanje od neugodnih novinarskih zadataka proglasio je osobnim doprinosom “u korist Hrvatske”...

Baš kao što konfabulira o vlastitoj prošlosti, tako je Vrdoljak iskomponirao i svoju televizijsku priču o Josipu Brozu. Brojni su povjesničari već upozorili na njenu problematičnost, nevjerojatne netočnosti, neobjektivnost, jednostranost, krivotvorine, tendencioznost. Tito je svakako kompleksna ličnost. Usto, još uvijek oštro polarizira javnost. Vrdoljak je napravio crno-bijelu priču.

Da je zaista bilo onako kako nam on danas s ekrana javne TV propovijeda, ne bi jučer hrvatski predsjednik bio na proslavi Dana pobjede u Moskvi, u društvu vodećih svjetskih političara. Niti bi se taj praznik u Hrvatskoj uopće slavio. Vrdoljak se fokusirao na partizanske zločine, nije rekao gotovo ništa o njihovim pobjedama i postignućima. Rezultati antifašističke borbe kao osnova su današnje Hrvatske ugrađeni u Ustav, ali za autora serije o Titu ne postoje.

Možda najveći problem ipak nije u Vrdoljakovu povijesnom revizionizmu, nego u njegovoj procjeni da će se baš takva interpretacija prošlosti u Hrvatskoj danas dobro prodavati. Da, problem je i u HRT-u, koji je takvu loše urađenu i lažima nabijenu seriju nekritički odlučio plasirati javnosti. Dok premijerka Kosor jučer tvrdi da je nedopustivo svako relativiziranje antifašizma, javna televizija već tjednima na tome udarnički radi.

Povratak