Kad bi se pojavila neka hitna priča, urednici su tražili novinare u pubu

13.05.2010.

Slučajni prolaznik neće se posebno oduševiti ulicom Fleet, tek jednom od londonskih prometnica. Fleet Street bila bi sasvim nezanimljiva ulica u istočnom Londonu da ne skriva povijest kojom svjedoči o desetljećima stvaranja nezamjenjivih novinskih naslova, povijesnih izdanja i legendarnih novinara.

Svoju uzbudljivu vezu sa svijetom novinarstva ulica Fleet počela je 1702. kada je pokrenuto tiskanje prvih dnevnih novina u Velikoj Britaniji, The Daily Courant.
Novinarsko središte

Uskoro će im se u susjedstvu pridružiti svi najveći britanski naslovi kao što su Financial Times, The Times, Sunday Times, Sun, Mirror... Prozvana po podzemnoj rijeci Fleet koja i danas teče ispod površine, ulica je nudila upravo savršen položaj između središta političkih događanja u Westminsteru gdje se nalazi parlament i financijskih događanja u Cityju. Ulica je bila središte novinarskog univerzuma.

“Nikada prije ili poslije u životu nisam doživio ispijanje tolike količine alkohola kao sedamdesetih u ulici Fleet”, prisjeća se britanski novinar Garth Pearce, freelance novinar poznat po intervjuima s mnogim svjetskim celebrityjima. On je jedan od pripadnika generacije zlatnih dana britanskog novinarstva o kojima stari novinari govore s nostalgijom, a mladi im i danas zavide.

Gotovo je nemoguće nabrojati sva imena svjetske show-business scene koje je Pearce intervjuirao u posljednjih nekoliko godina; među ostalim tu su Russell Crowe, Penelope Cruz, Harrison Ford, Robert De Niro, George Clooney, Norah Jones, Adrian Brody, Sandra Bullock, Leonardo Di Caprio, Tilda Swinton i mnogi drugi.
Uvijek u odijelima

Njegovi novinarski počeci bili su manje glamurozni, ali zato puni duha, govori. Kao mladi novinar dobio je posao u dnevnim novinama The Daily Express koje su tada bile na svom vrhuncu sa 3,3 milijuna otisnutih primjeraka dnevno. Redakcija je bila smještena u impresivnoj crnoj zgradi koja i danas dominira ulicom. “Sjećam se kada sam prvi put ušao u redakciju.

Na ulazu je stajalo : Budi prvi, piši točno. Iznenadilo me je što je u redakciji bilo tek troje ljudi - urednik novosti, njegov zamjenik i jedan stariji novinar. Isprva su me ignorirali, a onda su me potjerali u pub rekavši mi da nije vrijeme za boravak u redakciji”, prisjeća se Garth svog prvog radnog dana. Bio je nemalo iznenađen jer su u to vrijeme u Engleskoj pubovi bili otvoreni samo u doba ručka i navečer.

“Ta pravila nisu vrijedila za Fleet Street koja je bila jedino mjesto u Engleskoj gdje se uvijek moglo dobiti piće. Zakon kao da je bio poništen za novinare koji su se gužvali za šankom,” govori Garth. Uskoro je shvatio sva pravila redakcija ulice Fleet. Na ploči u redakciji bi uz ime svakog novinara bilo napisano ime puba u kojem se nalazi. “Sistem bi bio jednostavan. Ako bi se pojavila neka hitna priča, urednici bi nazvali u pubove i podijelili zadatke novinarima. Pravilo je biti odjeven u odijelo kako bi u svakom trenutku, po potrebi, mogli na sastanak s gradonačelnikom”, govori Garth.

Novinari bi poslije jutarnjeg sastanka odlazili u pubove gdje bi ostajali satima. Neki bi se pomalo supijani vraćali u redakcije i pisali neka od najboljih djela svjetskog novinarstva, drugi bi zaspali, treći prerano starili zbog nezdravog života. No, strasti je bilo napretek i život novinara bio je brand.

“Mogli biste pomisliti da nismo marili za dobru priču. Daleko od toga. Novinari su bili odlični i brzi. Svakog poslijepodneva odzvanjale bi pisaće mašine dok bi se uz pivo i dim cigareta stvarale sjajne priče, jedna za drugom “, navodi Garth. U to doba televizija i radio nisu imali važnost tiskanih medija pa su prave zvijezde bili novinari koji su pisali za dnevne novine. Garth se prisjeća kolega Chapmana Pinchera koji bio legenda ulice nakon što je otkrio špijune u vladi i urednice ženske rubrike Jean Rook koja je bila poznata kao “prva dama ulice Fleet”.

“Konkurencija je bila vrla velika. Naglasak je bio na tome da prvi imamo vijest što danas, u doba Facebooka i Twittera , ne može biti slučaj za tiskane medije. Pisanje nam je bilo najvažnije na svijetu. Ako ne bismo prvi dobili ekskluzivu, to bi nas jako pogađalo. Tada bi nas, za utjehu, opet dočekalo vino u lokalnom pubu i sutrašnjica, kada bismo imali priliku započeti iznova”, zaključuje Garth Pearce.

Novinarski dani ulice Fleet trajali su tri uzbudljiva stoljeća. A onda se pojavio Rupert Murdoch gonjen velikim apetitom za tehnologijom, prostorom i novcem. Najpoznatiji svjetski medijski magnat najprije je kupio vodeće naslove The Times, The Sunday Times i The Sun, a potom ih uz potporu tadašnje premijerke Margaret Thatcher odlučio preseliti. Sav šarm starih zgrada i legendarnih novinarskih redakcija nije mogao pratiti korak s izazovnim zahtjevima moderne tehnologije. Tehnologiju tiska zbog koje je i nastao naziv press trebalo je zamijeniti digitalnom. Za britansku javnost, osobito novinare, preseljenje iz središta medijskog života bio je šok i predznak neizbježne promjene.
Neko novo vrijeme

Posljednja zgrada koja je bila sjedište novinske agencije Reuters iseljena je 1995. Fleet Street kao takav se ugasio. Nestali su prizori novinara u žurbi, žamor danju i zujanje tiskarskih strojeva noću.

Iako se novinare nacionalnih novina i danas naziva Fleet Street novinarima, takav rasplet događaja uvelike je promijenio navike i svakodnevicu britanskih novinara obilježivši kraj jedne ere.

“Crna Lubianka”, znamenita zgrada koja je nekada naseljavala dnevne novine Daily Express, danas je zgrada velike investicijske banke Goldman&Sachs. Da se neki od velikana britanskog novinarstva danas prošeću ulicom koja je predstavljala njihov život, ne bi je prepoznali. Lord Beaverbook, najslavniji urednik iz doba početaka Daily Expressa, nemalo bi se začudio kada bi ugledao nepoznata lica bankara naseljenih u njegovoj redakciji koja je nekada mirisala na tintu i odisala atmosferom uzbudljivih novinarskih sati.

Iako se nikada neće ponoviti povijest ulice Fleet, Garth Pearce tvrdi da će se javnost uvijek moći osloniti na znatiželjne oči i oštra pera (ili tipkovnice) novinara. Na njihov poriv da bilježe povijest. Kao takvi, naoružani nekim novim talentima i alatima morat će pronaći svoj Fleet Street. Koliko god bio drukčiji. I možda virtualan.

Zvijezde s A liste rado mu otvaraju svoju dušu i srce

Garth Pearce je svoje druženje sa svijetom slavnih opisao u nekoliko knjiga. Autor je knjige o snimanju filma Miss Potter (“The Making of Miss Potter”). Za vrijeme snimanja družio se s Renee Zelweger i Ewanom McGregorom.

Snimanje legendarnih filmova o Jamesu Bondu opisuje u knjigama “The Making of Tomorrow never dies” i “The Making of Goldeneye”. Prvu knjigu je objavio 1991. a opisuje snimanje filma “Robin Hood - kralj lopova”.

A popis sugovornika tog freelancera koji radi za The Times, The Guardian, Daily Express i mnoge druge britanske novine, nalikuje na popis uzvanika za neku vrhunsku premijeru.

Garthu su srce i dušu otvorili veterani poput Roberta DeNira i Michaela Cainea, dok mu je Denis Hopper detaljno ispričao sve o problemima s alkoholom i brzim življenjem.

David Duchovny govorio je o problemima s monogamijom, a Jessica Alba i Penelope Cruz o seksepilu, Tilda Swinton o vezama, Nora Jones o filmskom debiju...

Nabrajanje bi tako moglo potrajati, a dokaz da Pearce zna svoj posao je što nema te zvijezde koja odbija razgovarati s njim.

Povratak