Svijet brine gušenje medija u Italiji

15.06.2010.

Prošloga četvrtka talijanski je Senat usvojio nacrt zakona koji je u javnosti već dobio nadimak »zakon-brnjica«. Oporba je bila protiv, ali je većina glatko progurala ovaj zakon koji, bar prema stručnjacima, predstavlja napad na ustavom zajamčeno pravo na informiranje. Najradikalniji politički kritičar ovoga zakona bio je bivši tužitelj Di Pietro, koji je građanima poslao poruku: »Probudite se! Vrijeme je za novi pokret otpora... Parlament je u stajnu bezakonja. Vladina većina je zlouporabila vlast onako kako se nije ni fašizam usudio...«. Di Pietro je, svakako, pretjerao. Fašizam je ukinuo parlament i demokraciju i zaveo diktaturu, u kojoj bi Di Pietro završio ili u dugogodišnjoj konfinaciji na nekom talijanskom otoku, što je Berlusconi nazvao »besplatnim godišnjim odmorom«, ili bi pak završio kao Antonio Gramsci, koga su u zatvoru toliko izmrcvarili da su ga fašističke vlasti nekoliko dana pred smrt pustile iz zatvora da im ne umre baš u zatvoru.
    No ovaj zakon je doista, bar prema pisanju svjetskog tiska i prema mišljenju najvećih talijanskih i svjetskih eksperata, strašan po svojim posljedicama i izgleda kao da je izašao iz zloglasnog romana Georgea Orwella »1984.«, u kojemu se izvrće realnost i fikcija da bi se uspostavio sustav potpune manipulacije javnim mnijenjem. »Zakon-brnjica« pod izlikom zaštite privatnosti zapravo štiti privatnost vlasti, kaže pisac Roberto Saviano. Vlast će ovim zakonom biti dobro zaštićena od takvih indiskrecija kao što je, primjerice, slučaj Patrizie D'Addario, koja je na mobitelu snimila svoj razgovor s premijerom Berlusconijem u kojemu joj on poručuje da je čeka u »Putinovom krevetu«, dok se on tušira... Sada bi ta ista Patrizia D'Addario koja je snimak svog razgovora prepustila novinarima (navodno za masni honorar) riskirala ni više ni manje nego četiri godine zatvora!
   
Bez izvještaja o istragama

No, to nije najgore. Glavnina ograničenja i kontrole odnosi se na medije. Tako sada novinari neće moći više izvještavati o istragama koje su u tijeku, a ni televizija neće moći snimati ni suce ni državne odvjetnike koji se bave nekim slučajem. Mediji više neće moći objavljivati rezultate prisluškivanja telefonskih razgovora, osim ako se oni o kojima je riječ ne slože.
    A što se tiče samog prisluškivanja, neće se moći postavljati prislušni uređaji prije nego što se sudski utvrdi da se na tom mjestu doista obavlja kakva kriminalna radnja. Što se tiče mafijaša, on se neće moći prisluškivati duže od 72 sata, a ta će se dozvola moći produžiti samo do 75 dana. I državni odvjetnici će tako dobiti svoju brnjicu. Ne smiju komunicirati s medijima niti davati izjave, a ako to učine, bit će smijenjeni po kratkom postupku.
   
Bune se i nobelovci

Po tom zakonu, kaže komičar Robetro Benigni, čak ni Dante ne bi mogao napisati svoju »Božanstvenu komediju«, u kojoj je mnoge svoje suvremenike optužio za razna zlodjela i smjestio ih tako u raznim krugovima pakla. Tako je pjesnik Brunetto Latini optužen da je sodomit (modernim rječnikom homoseksualac), a za to bi Dante morao provesti bar četiri godine u zatvoru. Bune se i nobelovci, počevši od komediografa Daria Foa koji kaže da će s guštom prekršiti taj apsurdni zakon i odsjediti u zatvoru iz prosvjeda. Njemu se pridružuje i nobelovka Margerita Hack i stara Rita Levi Montalcini, a balerina Carla Fracci, legenda talijanskog i svjetskog baleta, nazvala je ovaj zakon užasnim. Svoj glas je digao i svjetski poznati nobelovac Amartya Sen, koji drži da je pravo na informaciju prvi korak demokracije. Sve je to uzalud – kaže Giovanni Sartori, koji je napisao brojna djela o sumraku medijske demokracije: »Televizija je u Italiji monopol jednog despota, koji tako kontrolira 70 posto izbornog tijela«. Profesor ustavnog prava Stefano Rodota' drži da je to napad na ustav jer izravno negira članak 21 koji govori o pravu na informaciju. Riječ je o potezu bez presedana u povijesti talijanske demokracije nakon Drugog svjetskog rata.
   
Gušenje istraživačkog novinarstva

Svoju solidarnost s talijanskim medijima izrazili su i brojni svjetski novinari i urednici. Laurent Jauffren, direktor pariškog Liberationa, tvrdi da se francuska vlada ne bi usudila predložiti taklav zakon koji guši istraživačko novinarstvo. John Kampfner, bivši urednik New Statesmana, kaže da bi se s takvim zakonom i vojvotkinja od Yorka, Sarah Fergusson, izvukla iz blamaže koju je doživjela kada je zatražila mito. Direktor El Paisa tvrdi da je ovakav zakon protiv europskih standarda, pa će prema tome pasti pred Europskim sudom za ljudska prava. Jane Kramer iz The New Yorkera tvrdi da je glavni adut američke demokracije prvi amandman na ustav, po kojemu nema ograničenja za slobodu tiska. Na kraju, Umberto Eco tvrdi da će se s vremenom sve riješiti, da su Talijani izloženi svakodnevnoj Berlusconijevoj sodomizaciji, ali da će na kraju sve riješiti – svojim već dobro poznatim humorom. Podijelili su se i poznati industrijalci: Luca Cordero di Montezzemolo, predsjednik FIAT-a, traži izravnu akciju protiv vlade, a pridružuje mu se i vlasnik Olivettija Carlo De Benedetti. Berlusconi je kao Alberto Sordi, tvrdi De Benedetti, ali je mnogo opasniji od njega – Sordi je imao samo moć smijeha, a Berlusconijeve doskočice prati privid demokratske većine.

Povratak