Nacionalni značaj beznačajnog lista

27.06.2010.

Ne stigne li iznenada drukčiji nalog iz Banskih dvora, nalog koji nije pametno odbiti, za četiri dana, 1. srpnja, državne Narodne novine prestat će izdavati dnevni list Vjesnik. Iz Vlade zasad nema ni naloga, ni glasova o tome što se smjera s novinama koje su upravo obilježile sedamdeseti rođendan, i koje u proteklih dvadesetak godina nisu proizvodile ništa osim enormnih gubitaka, što su sanirani iz državnoga proračuna, i sluganskog antinovinarstva, što je rezultiralo mizernom nakladom i nikakvim društvenim utjecajem. Stotinu i osmero stalno zaposlenih novinara i urednika, te još toliko honorarnih suradnika, suočeno je, dakle, s egzistencijalnom neizvjesnošću: to je ujedno jedini i veliki razlog zbog kojeg u ovom tekstu nećete pročitati apel Vladi da okonča dugogodišnju agoniju lista koji je uspio obesmisliti vlastito postojanje.
   
    Višestruko davanje »još jedne šanse« Vjesniku tokom proteklih godina, koje je bilo praćeno smišljanjem različitih poslovno-financijskih modela za pokrivanje milijunskih mjesečnih dubioza, a koje su poduzimale i SDP-ova i HDZ-ova Vlada, odvijalo se pod egidom potrebe spašavanja te »institucije od nacionalnog značaja«. Spašavanje, koje nikad nije ozbiljno osmišljeno, porezne je obveznike, inače, dosad koštalo više od stotinu milijuna eura. Suštinski je problem u tome što su sve Vlade koje su širokogrudno davale javni novac Vjesniku činile sve što je u njihovoj moći da te novine liše svakog značaja: na urednička i direktorska mjesta uglavnom su instalirani partijski poslušnici bez ikakva profesionalnog i ljudskog integriteta, a rijetki koji se nisu uklapali u taj kadrovski obrazac brzo su odstranjeni. Ako je Vjesnik nekad i bio »institucija od nacionalnog značaja«, a moramo prihvatiti da je bio barem zbog plejade vrlo važnih autora koji su u njemu pisali, on je to odavno prestao biti.
   
Služenje vladajućima

Prestao je to biti zato što je – uz odobravanje većinskog dijela redakcije i tiho gunđanje slabašnih unutrašnjih džepova otpora – iz svoje socijalističke tradicije preuzeo isključivo ono najgore: služenje vladajućoj stranci, njezinim interesima i aktualnim vođama. Devedesetih godina prošloga stoljeća ta je osnovna linija bila obogaćena izljevima raskošnog govora mržnje, vatrenog šovinizma i prljavih obračuna sa svima koji nisu u potpunosti dijelili politička razmišljanja Franje Tuđmana. Nakon 2000., i naročito nakon 2003., mržnja je u potpunosti ustupila mjesto maloumnoj propagandi koja je zasigurno postala smiješna i inteligentnijim pripadnicima vladajuće garniture.
   
Iznevjereno novinarstvo

Vjesnikovi napori u borbi protiv novinarstva i zdravog razuma u posljednjoj su fazi poprimili dimenzije apsurda, ali redakcija i različite strukovne organizacije unutar te redakcije nisu našle za shodno da drastičnijim metodama javno ustanu protiv pretvaranja svojih novina u smeće. Prilično je lagodno promovirati tržišnu ekonomiju, a pritom biti blaženo pošteđen od tržišta i zgražati se nad senzacionalizmom i trivijaliziranjem novinske scene.
    Pismo hrvatskoj Vladi upućeno je tek ovih dana, kad su izravno ugrožena radna mjesta. »Budući da je list u vlasništvu Vlade RH te da je Vlada RH imenovanjima glavnih urednika i direktora godinama određivala i uređivačku politiku i odluke uprava koje su nas dovele do ruba, Vladu RH smatramo odgovornom za stanje u kojem je danas list Vjesnik«, kaže se u apelu novinara tog dnevnika koji se, međutim, nikad ovako otvoreno nisu suprotstavili nakaradnoj uređivačkoj politici i šefovima koji su ih sustavno vodili u financijsku propast i u društvenu beznačajnost, i koji su nepovratno upropastili jedno ime koje se moglo pretvoriti u sinonim serioznog i analitičkog žurnalizma. Ovako, Vjesnik se pretvorio u nešto što je još gore od žute štampe: u simbol iznevjerenog novinarstva. Pritom nitko nije nedužan. Kao što bi rekao Stieg Larsson, postoje samo različiti stupnjevi odgovornosti.

Povratak