Novinaru koji činjenice ne voli spas donosi - Hanibal

19.08.2010.

U Jutarnjem listu od 6. srpnja, pod naslovom ”Marcel Biegard - heroj ili zločinac u sjeni”, tiskana je kolumna Denisa Kuljiša u kojoj meditira o različitim sudbinama triju vojskovođa: francuskog časnika Biegarda, njegova ratnog protivnika 1954. na bojišnici Dien Bien Phua, Vo Nguyen Giapa, te Ante Gotovine.

Mogu razumjeti što je g. Kuljiš za okvir svoje rasprave uzeo bitku na Dien Bien Phuu. Ne mogu ipak ostati ravnodušan naspram operetskih zapleta i uloga koje je meni velikodušno namijenio.

Da vidimo: “Živko Milić je sletio ‘Dakotom’ na aerodrom logora Dijen Bijen Fu. Trajala je bitka - Vijetnamci su pokušavali zauzeti utvrđene visove, blage brežuljke nalik ženskim grudima. Te noći spavao je pokriven padobranom, a poslije tvrdio da mu se u tu svilenu postelju pod tropskim nebom zavukla ljubavnica generala De Gastriesa.”

Mogu razumjeti što je g. Kuljiš za okvir svoje rasprave uzeo bitku na Dien Bien Phuu. Ne mogu ipak ostati ravnodušan naspram operetskih zapleta i uloga koje je meni velikodušno namijenio.

Da vidimo: “Živko Milić je sletio ‘Dakotom’ na aerodrom logora Dijen Bijen Fu. Trajala je bitka - Vijetnamci su pokušavali zauzeti utvrđene visove, blage brežuljke nalik ženskim grudima. Te noći spavao je pokriven padobranom, a poslije tvrdio da mu se u tu svilenu postelju pod tropskim nebom zavukla ljubavnica generala De Gastriesa.”

Kako nisam intimus g. Kuljiša, niti je on moj ispovjednik da bih mu povjeravao svoje ljubavne eskapade, kao što nisam pred njim širio svoj paunovski rep da bih ga impresionirao, a nisam, koliko znam, objavio memoare da posluže gospodinu pripovjedaču, pitam se koji su izvori njegovih informacija.

Nisam sletio Dakotom na aerodrom logora Dien Bien Phu jer aerodroma tu nije bilo, pa bi ateriranje na seoske uličice ili na visove bila ludost. Da je piste bilo, ne bi bilo potrebe da Francuzi iz zraka padobranima i bez njih spuštaju kolutove bodljikave žice, sanduke municije, lako oružje...

U Dakoti su bili novinari, među njima i ja, koje su Francuzi pozvali. Sletjeli smo na aerodrom koji je znatno udaljen od Dien Bien Phua, te su nas o tijeku tek započete bitke brifirali vojni glasnogovornici.

Prišao sam grupi francuskih oficira koji su pratili visokorangiranog časnika i zamucao za dozvolu da jednim od helikoptera odletim u grotlo boja što, gledano unatrag, nije bila baš dobra ideja. Visoki časnik se kao zamislio, pa kimnuo glavom pratiocu koji me je, na moje iznenađenje, odveo do helikoptera i našao sam se na okrvavljenom sjedištu letjelice, a potom u srcu bitke, u blizini stožera padobranske jedinice. Bio sam jedini novinar, dok su se moji kolege iz Dakote vratili u Hanoj, a kasnije se padobranom, s kacigom na glavi, spustila izvjestiteljica vojnokolonijalnog radija L’hirondelle (Radio Lastavica).

Istina je da sam spavao umotan u svileni padobran, jer hotela i motela tamo nije bilo, a gotovo sve, uglavnom drvene kuće bile su razorene i prazne. Ako je u njima bilo neizbjeglih žena i djece, kako bih im, na kojem jeziku objasnio da sam im prijatelj, a ne opasnost? G. Kuljišu nije palo na pamet da mi je novinarka u vojnoj uniformi koja se uvukla u bijeli padobran, saznavši da sam njen kolega, ponudila konzervu gulaša, sapun ili tabletu za dezinfekciju vode, a ne ono što on tvrdi. Kako on zna da je bila bjeloputa, a uz to i ljubavnica generala, koji je eto dozvolio, ne baš kavalirski, da bude bačena u središte ratne drame? Ne znam je li ta dama kasnije poginula, tek - ona naratoru služi kao erotski začin njegove lascivne priče. U duhu uvjerenja da će njegove erotomanske predodžbe privući čitatelje i učiniti njegove misli mudrijima, g. Kuljiš piše: “Garnizon su činila i dva tzv. mobilna bordela, popunjena Vijetnamkama i Alžirkama”. Ali, kaže, “te junakinje nisu prominentne u povijesnim knjigama i filmovima”. Nisu prominentne u dokumentaciji, ali g. Kuljiš to eto ispravlja.

Tu dodaje i malo glamura. Priopćava da je stražu čuvao Alain Delon, tada 17-godišnji padobranac, buduća zvijezda francuske kinematografije. Kakva impresivna proza, nema u njoj što nema. Kuljiš vjeruje da ozračje bitke pogoduje romansiranim i jeftinim, voajerskim pričicama. Nije, sjedeći u toplim šlapicama pred TV-om, tu lekciju naučio ni kada su mu drame rata bile pred nosom, recimo u Vukovaru, pa mu predlažem da ode do Iraka ili Afganistana i provjeri kako stvari stoje s lučenjem spolnih žlijezda pod ubilačkom paljbom.

Ako ima sklonosti za tu žurnalističku literaturu, gdje faktografija nije važna, bolje da se ne hvata za blisku prošlost. Desant Hanibala sa slonovima na Rimsko Carstvo je ogroman prostor za maštarije, a i nema svjedoka da ga demantiraju.

G. Kuljiš ne posustaje u pohvalama: “Živko Milić je prvi iz Dien Bien Phua uputio vijest koja je preko Tanjuga obišla svijet: opsadom francuskog uporišta zapovijeda komunistički general Vo Ngujen Djap, što je doznao od vojnih obavještajaca.” Šokiran ovim komplimentom, pitam se kako mi je to uspjelo. Od komunikacijskih sredstava raspolagao sam s dvije poštanske marke, koje bih mogao zalijepiti na air mail pismo, ali zračne luke nije bilo. Golubovi pismonoše su odletjeli uplašeni paljbom. Preostalo bi mi da koristim dimne signale, ali i kad bi stigli do Tanjuga, nisam siguran da je ta agencija imala eksperte da dešifriraju te poruke. Čudno je i da sam ja, a ne moćne svjetske agencije, izabran za tu misiju od francuskih obavještajaca. Bit će da je istina da se general Giap i prije te bitke i kasnije svojim djelima pobrinuo da svijet sazna za njega.

Pitam se i odakle g. Kuljišu informacija da sam ”nedavno umro”. Kada bih bio mrtav, zlobno bi se moglo zaključiti da je ovo oblik verbalne nekrofilije, napastovanja mrtvaca. Neću ići tako daleko, živ sam, samo savjetujem: držite se činjenica, a ne svojih fantazija, bar kad je u pitanju novinarska produkcija.

Autor: Živko Milić

Povratak