Mediji navijali za generale

10.09.2010.

H-alter

Mediji kao da nisu bili svjesni paradoksa u koji su upali identificirajući nužnost održavanja svetosti Oluje sa istodobnim priznavanjem notorne činjenice da je ista ta akcija proizvela zločine. Kad je prvi dan tužitelj u haškoj sudnici iznosio teze da je vojni državni vrh poticao ratne zločine podigli su se na zadnje noge i više manje složno stali u obranu istog tog državnog vrha, plasirajući stav da današnja Hrvatska ne može podnijeti blaćenje Oluje, valjda u panici od mogućnosti "nedomoljubnog" djelovanja.

Javna televizija odlučila se na hvale vrijedan potez direktnog prenošenja suđenja sa simultanim prijevodom, ali ukoliko niste baš imali vremena satima sjediti ispred televizije u radno vrijeme dana, jako je teško bilo doći do spoznaje što u biti tvrdi tužiteljstvo. U jednostranom prenošenju informacija posebno su se isticali elektronski mediji, točnije HRT i Nova TV čiji su bitovi bili prepuni izjava obrane koje su se uzimale kao potpuno vjerodostojne. Ne treba posebno naglašavati da je Gotovinin odvjetnik Luka Mišetić odigrao rolu glavne zvijezde svih priloga u tri dana udarnog izvještavanja.   

"Mediji su bili uobičajeno pristrani, ali za razliku od ranije, bilo je većih razlika u interpretacijskim obrascima različitih medija", kaže za H-alter Žarko Puhovski, za kojeg su tiskani mediji bili puno korektniji od elektronskih. "Daleko najnavijačkije se ponašala Nova TV čija izvjestiteljica iz Haaga Ivana Petrović nije propuštala priliku za naglašavanjem kako se radi o političkom suđenju koje nema veze sa pravdom". Prvog dana suđenja, HRT je u Trećem Dnevniku za gošću pozvao novinarku Višnju Starešinu koja se kao ekspertica za haška suđenja trudila objasniti kako se radi o pokušaju revizije povijesti koji može imati dalekosežne posljedice za međunarodni status Hrvatske, ali i uopće za međunarodne odnose jer bi bilo jako "nezgodno " da se jedna suverena zemlja, članica NATO koja samo što nije ušla u Europsku uniju, osudi za etničko čišćenje. Puhovski primjećuje da se nakon tog prvog dana HRT dosta promijenio u svojoj zaoštrenosti, dok je Nova TV nastavila sa svojom misijom.

Iako utišan, Dnevnik HRT-a je i dalje nastavio u tonu slatke pristranosti u obliku davanja prvenstva tvrdnjama obrane, oprezno se čuvajući otvorenog proglašavanja haškog tribunala nepravednim i politički motiviranim. To su prepustili odvjetnicima obrane i njihovim interpretacijama događaja. Međutim, zanimljivo je bilo gledati koncepciju popodnevne emisije "Hrvatska uživo" koja je od svojih 70 i nešto minuta trajanja, svaki dan za suđenja izdvajala više od 15 minuta. Prilozi koji su otvarali emisiju više-manje su se trudili prenijeti tvrdnje obiju stranu, ali je začudna pogubljenost u koncepciji bila vidljiva u izboru sugovornika u studiju. Priliku da javnosti pojasni belosvetske urote protiv Hrvatske dobio je admiral Davor Domazet Lošo kojeg je voditeljica Sanja Mikleušević teško zauzdavala u tvrdoglavoj namjeri da iskoristi zlatnu priliku promocije vlastite knjige. U studiju je sjedio i dr. Ante Nazor, direktor Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, upravo se pjeneći u nastojanju da dokaže kako je optužnica pisana prema srpskom pogledu na stvari, točnije prema scenariju Save Štrbca, davno označenog kao glavnog neprijatelja svega hrvatskog, kojem se već godinama daju velebne zasluge za uspješno gađenje hrvatske države.

"Obrana: Postupali su časno, točno kako je trebalo postupati", "Svijet Gotovini duguje zahvalnost, a ne robiju", "Tužitelji su đavolji odvjetnici" ili "Ante Gotovina: Jači od vremena i pritvora u Haagu", samo su neki od naslova Jutarnjeg i Večernjeg lista, a u manjoj mjeri i Slobodne Dalmacije, koji su, iako uredno u navodnicima, odašiljali poruku čitateljima.

"Moj je dojam da je većina čitatelja stekla dojam da je obrana savršeno obavila svoj zadatak i da javnost može očekivati oslobađajuću presudu", kaže Gordana Vilović koja primjećuje da su mediji premalo prenosili ono što je doslovno izrečeno u sudnici, a više se oslanjali na prepričavanja i komentiranje te time javnost uskratili za informacije na osnovu kojih bi sami mogli doći do zaključaka što se zaista događa.

Večernji i Jutarnji list dodatno su začinjavali svoje stranice estradnim praćenjem generala i njihovih obitelji. Večernji se više fokusirao na lik i djelo Ante Gotovine kojeg je izvjestitelj iz Haaga Davor Ivanković opisivao kao osobitog u svemu. Heroja, "pravog vojnika koji ne traži poštedu ili milost i koji je unatoč godinama provedenim u pritvoru i svim nepravdama zadržao dobre živce i "kulerski " način držanja- baš kao u trenutku "kada su ga iza leđa zaskočili na Tenerifima". Jutarnji list se pak odlučio na više estradni pristup, pa smo tako saznali što Gotovinina punica misli o suđenju, jer njegova supruga nije htjela davati izjave medijima. U sljedećem broju serijal se nastavio sa suprugama Markača i Čermaka. Kao i Večernji, i Jutarnji se bavio fizičkim izgledom Ante Gotovine koji "sa pedeset i pet godina i dalje izgleda preplanuo, zategnut, bez suvišnih kilograma (samo sa malo više sijedih), baš kao i kada je prije pet godina uhićen".

Ipak, Jutarnji je u isto vrijeme imao i "najradikalnije" komentare cijelog procesa. Komentatorica Jelena Lovrić otišla je čak toliko "daleko" da je generala Gotovinu označila kao "zamjenskog Tuđmana" koji sad malo svojom, a malo tuđom krivicom sjedi na vrućoj stolici i mogao bi biti osuđen iz jednostavnog razloga što je Franjo Tuđman umro. Dok je većina bila zauzeta nagađanjem kako će izgledati posthaški život generala, Lovrić je jedna od rijetkih koja je načela zdravorazumsku temu - što ako generali stvarno i budu osuđeni? A to je scenarij koji, uzgred budi rečeno, krajnje realan.

U svom nastojanju stvaranja pobjedničkog duha obrane, generala, pa time i nacije, većina medija propustila se zapitati što će značiti takav razvoj situacije, a takav stav opravdavao se "klimavom optužnicom", "slabom izvedbom tužiteljstva" i slično. Gordana Vilović kaže da bi se na temelju onog što se dosad događalo, moglo dogoditi  da ljudi budu u šoku u trenutku izricanja presude. "Kad pogledate način na koji je izvještavano, naslove i opremu tekstova, svi bi trebali biti sretni i radosni da je istina pobijedila, samo meni nije jasno o kojoj se to istini radi".

Puhovski ukazuje na još jedan "detalj" koju su mediji većinom propustili uklopiti u svoje izvještaje. "Nitko se nije bavio žrtvama, odvjetnici su radili nepojmljive moralne eskapade sa tezama kako Srbi koji su živjeli na području Krajine nisu bili hrvatski građani pa ih stoga ni Hrvatska nije imala obvezu vratiti natrag, ali to se može opravdati njihovom pozicijom. Međutim, ono što mene brine je da nisam vidio nijedan intervju sa nijednom žrtvom u nijednom mediju". Ipak, intervju sa žrtvama objavljen je tjedniku Novosti u tjednu prije početka suđenja, ali s obzirom na njihovu "medijsku marginaliziranost" teško da su takve teme doprle do većeg broja čitatelja. To ne umanjuje apsurd načelnog priznavanja da je Oluja proizvela zločine, dok u isto vrijeme o žrtvama tih zločina nije bilo ni spomena.

Zoran Pusić misli da mediji nisu ni stvorili mogućnost da dođe do osuđujuće presude te da je pogotovo televizija stvorila lažnu sliku jer nije dovoljno naglašeno da se nesumnjivo radilo o zločinima i da je postojala ideja o tome da su Srbi u Hrvatskoj remetilečki faktor.

I što bi na kraju cijela ova medijska konstrukcija mogla proizvesti, kakva će biti odgovornost medija ukoliko za nekoliko mjeseci dođe do osude generala? Kako će mediji vidjeti svoju ulogu i odgovornost u cijelom procesu? Odgovor na to pitanje zasad ostaje na razini spekulacije, ali u svakom će slučaju još jednom dovesti do antihaškog raspoloženja u zemlji kao i vječno prisutnog pitanja nepravde velikih prema malima.

Ili kako kaže Zoran Pusić, mediji se uzdaju u kratku memoriju većine populacije. "Ljudi će osjećati ogorčeno i naravno da će to stvoriti atmosferu da je cijeli svijet protiv nas. Ako su se zločini dogodili, ali naši generali nisu krivi, javlja se pitanje zašto onda nismo sami osudili direktne počinitelje pa cijelog procesa u Haagu ne bi ni bilo, zaključuje Pusić.  

Povratak