Kako je Boris Dežulović postao "slučaj"

14.09.2010.

H-alter

Kad je ono prije već podužeg niza godina Boris Dežulović svoju kolumnu u Globusu nazvao "Ugovor s đavlom", bio je to posve neuobičajeno iskren vid javnog oglašavanja jedne notorne relacije koju smo gotovo svi mi novinari u Hrvatskoj prešutno uspostavljali spram svojih nadređenih, pa bilo to na duži ili kraći rok: pisati više-manje neslobodno, ili pisati slobodno do neizbježnog trenutka kada će to naše pravo direktno ugroziti gazdu i njegove interese. Veliki novinar i pisac iz Splita napisao je u međuvremenu izuzetan broj sjajnih tekstova, no teško da je ikada povjerovao kako u njegovu slučaju ipak nije riječ o također sasvim uvjetnoj slobodi, i teško da ga je iznenadilo kad mu je jednog dana iz centrale javljeno kako je posljednji njegov članak, ukratko, iz pozicije tzv. uređivačke politike - neprihvatljiv.

Sudeći po informacijama koje smo dočuli zahvaljujući povjerljivim ustima iz Europapress Holdinga, jučer je glavnog urednika Slobodne Dalmacije Krunu Kljakovića zapala neugodna dužnost da Borisa Dežulovića obavijesti kako je nastupila, eto, upravo takva krizna situacija... Potonji se nije zadovoljio formalnim registriranjem slučaja, nego je zatim inzistirao na kontaktu sa samim većinskim - navodno - vlasnikom Slobodne, Globusa, Jutarnjeg lista i raznih drugih novina, dakle, s Ninoslavom Pavićem. Niti od njega nije čuo ništa novo, ali je barem čuo izravno od njega: u izdanjima EPH-a ne mogu se objavljivati kritički tekstovi na dotičnu temu, pa bi Dežulović jedino mogao, ako to eventualno hoće, malko izmijeniti predmet teksta ili ublažiti pristup istome. Koliko znamo, Dežulović mu je odgovorio da neće.

E, da, tema njegova teksta bio je Miroslav Kutle, nedavno osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, a zbog jednog od svojih uobičajenih poslova.

Mnogi se dobrohotni čitatelj sad zacijelo udara dlanom po čelu, pitajući se šta li je uopće došlo na pamet inače uračunljivom Dežuloviću, pa da pokušava u novinama Europapress Holdinga napasti Kutlu... Jer, složene privatno-poslovne veze između Ninoslava Pavića i Miroslava Kutle su već dosta puta obrađivane u nekolicini neovisnijih tiskanih i internetskih medija u Hrvatskoj. Nije stoga nikakva tajna da njihov odnos leži u samome srcu hrvatske korupcijsko-kriminalne tame, s korijenom zla još u prvome tranzicijskom desetljeću ove temeljito popljačkane zemlje.

Nekadašnji vlasnik Slobodne Dalmacije i nebrojenih drugih poduzeća, a danas prigodni alibi-osuđenik u slavu čitavoga korumpiranog sustava od izvršne vlasti do pravosuđa, Miroslav je Kutle ipak sve dosad ostao jedna od najutjecajnijih figura hrvatskog društva. Nije to ništa čudno, ta i osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš svojski drma Hrvatskom iz susjedne zemlje u koju je utekao. Nisu oni nipošto sami činili sve to što su činili; njihovi su brojni suradnici ostali na istim ili još boljim pozicijama, a jedni i drugi znaju kako su nekoć intenzivno dijelili zajedničke posle.

Kutlin i Pavićev interes tako je i dalje umnogome jedan te isti, budući da se ta vrsta lojalnosti mjeri krajnje ozbiljnim sredstvima poput višemilijunskih dugova i višegodišnjih zatvorskih kazni, ili smrtne kazne koja ovdje samo službeno ne postoji, ali ostaje kao otvorena mogućnost za slučaj prijeke poslovne nužde i suda. Ninoslav Pavić, poznato je, Kutli dandanas duguje puste milijune eura na ime bivšeg suvlasništva nad EPH-om. Otkako su mu propali nemedijski poslovi s kojima je fatalno vezao i svoje medije, Pavić muči sve težu muku ne bi li nekako zadovoljio svog vjerovnika.

Među ostalim, a i to je već znano, Paviću je upomoć priskočio Ivica Todorić, nalazeći svoj interes u definitivnom uzurpiranju glavnine medijskog tržišta. Njih su dvojica utoliko stala producirati nove kriminalne repove, što će državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, recimo, biti povod isključivo za novo zanemarivanje službene dužnosti i bilježenje daljnje zahvalnosti medijskih, privrednih i podzemnih centara moći... Primijetili smo, o Todoriću i Bajiću piše se u novinama EPH-a slično kao i o Miroslavu Kutli. Ili o Ivi Sanaderu, ali samo donedavno. Da nije tako i nikako drukčije, ne bi Pavić mogao u dosluhu s vladom onomad preuzeti Slobodnu Dalmaciju - netom otrgnutu iz Kutlina štetočinskog posjeda - a da potom nikad nisu javnosti podastrti svi detalji toga posla, garniranog višestrukim tzv. kontroverzama.

Očito, nije lako Ninoslavu Paviću, no dodatni problem je u tome što je sve te persone vremenom sve teže držati u zavjetrini, podalje od vlastitih novinara koje se tjera da budu i atraktivni i nekonfliktni. Borisu Dežuloviću ipak teško polazi za rukom mirenje tih dviju odlika, pa nije nemoguće da će ga u dogledno vrijeme oko sličnih stvari Kruno Kljaković nazivati i zbog ostalih rečenih stupova hrvatskog društva. I da ćemo publicirati i te neobjavljene kolumne, poput ove o Kutli, koja nam je zaobilaznim putem dopala šaka. Ugovaranje posla s Nečastivim, pak - a pod njime ne mislimo na spomenute face, nego na bezlični karakter same pogodbe - zahvat je iz kojeg svakako nema izlaza ukoliko se čovjek ne pobrine, nalik postolaru iz Šenoina spjeva, za određene zaštitne mehanizme kojima će vragu iz glave jednom pouzdano istjerati sve primisli o nekom iole trajnom i obvezujućem dugu.

S tom bitnom napomenom da je postolar na koncu iza sebe imao čitavu naoružanu momčad, a pobunjeni novinar u Hrvatskoj obično biva i ostaje sam.

Povratak