Medijska slika je katastrofalna

29.09.2010.

Kemal Kurspahić, glavni urednik sarajevskog dnevnika »Oslobođenje« od 1988. do 1994. godine, bio je prije nekoliko dana u Beču, na konferenciji medijske organizacije za jugoistočnu Europu (SEEMO), moderator panel rasprave o ulozi medija u konfliktima i ratu. Bio sam i sam jedan od nekoliko sudionika te rasprave u kojoj je Kurspahić govorio o ratnom »Oslobođenju« i huškačkoj propagandi medija u regiji.
    Kurspahić je sada vodeći urednik lanca tjednih listova »The Connection Newspapers« u Washingtonu.
   
Oslobođenje ide dalje!

Koji vam je bio najteži i najsretniji trenutak za vrijeme rata?
    – Najteži je bio za vrijeme prvog žestokog napada na BIH, 8. travnja 1992. kad su arkanovci prešli Drinu. Tog jutra naš nam je dopisnik Kjašif Smajlović iz Zvornika javio da će izvještavati o padu Zvornika i da poslije toga možda nećemo čuti od njega nikakav izvještaj. Dan ranije svoju je porodicu poslao u Srbiju. U Zvorniku je ubijeno 95 ljudi, među njima i naš Kjašif. Da je ubijen potvdio je i njegov sin nekoliko dana kasnije.
    A kada je za vrijeme žestokog napada na Sarajevo 20. lipnja 1992. napadnuta i zgrada »Oslobođenja«, napadnuta je i moja urednička soba. Da sam bio u stolici tog trena, ne bi me vjerojatno bilo. Za vrijeme tog napada, na drugoj sam strani okupio ljude i dogovorili smo se da u bilo kojim okolnostima nastavimo izdavati novine.
    Dok su vatrogasci gasili vatru, jedan je vatrogasac tu i poginuo, mi smo u atomskom skloništu radili novine i u 18 i pet minuta izišli s naslovnicom »Oslobođenje ide dalje!«. Te su novine bile u gradu izvor ohrabrenja. Neki su plakali kupujući ih.
    Tako je počelo iskustvo bez presedana u povijesti svjetskog novinarstva. Nikada prije jedna novina nije izlazila tri i pol godine u okolnostima u kojima je izlazilo »Oslobođenje«, u potpuno uništenoj zgradi. Pucali su po zgradi, a aluminij se povijao i cvilio kao da netko muči mačku. U skloništu s vratima debelim pola metra spavali smo i radili, u tjednim smjenama. Novinari su raznosili novine kao kolporteri i prodavali na ulicama. Izišli smo svakog dana.
   
Sarajevska blokada

Kako ste emocionalno donijeli odluku o odlasku u SAD 1994. godine?
    – Moja obitelj je sa mnom proživjela sedam mjeseci teške blokade Sarajeva. Živjeli smo u Hrasnom koje je bilo izuzetno opasno, mnogi su tamo poginuli. Ja sam obitelj izveo u Hrvatsku u studenome 1992. kad sam medicinski evakuiran, jer sam imao u srpnju strašan automobilski udes u gradu. U Sarajevu se tada moralo strašno brzo voziti da izbjegneš snajpersku vatru. Direktor »Oslobođenja« i ja išli smo valjda 140 kilometara na sat i udarili u policijski automobil koji se ispriječio. Potpuno mi je bilo smrskano desno koljeno.
    Liječio sam se u ortopedskoj bolnici u Biogradu. Na Božić 1992. sam se vratio u Sarajevo na štakama. A na štakama nije bilo pametno promoliti nos na ulicu.
    Došao je 1994. godine poziv za Nieman Fellows na Harvard Univerzitetu s pristojnom stipendijom. Istodobno sam pisao za »Oslobođenje« iz Amerike.
    Bili ste moderator rasprave o ulozi medija u konfliktima i u ratu. Pa, kakva je bila uloga srpskih, hrvatskih i bošnjačkih medija u ratu?
    – Milošević je preko trojice ljudi – direktora Televizije, direktora Politike i glavnog urednika Expressa kontrolirao 90 posto medija u Srbiji. Na sličan način je i vladajuća partija u Hrvatskoj transformirala javne medije.
    Po tradiciji BiH nije ni bila ni srpska ni muslimanska ni hrvatska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska. Mržnja je bilo 1993. iz kruga oko zagrebačke džamije, nastao je recimo tjednik Ljiljan, bošnjačkih nacionalista. Oni su huškali protiv mješovitih brakova. Bio je i list Zmaj od Bosne u Tuzli koji je također propagirao jezik mržnje. Slika je kompleksna. U BiH to su bili marginalni projekti, oni su se i ugasili.
   
Tri izvora

Danas radite u američkom novinarstvu. Dosta se promijenilo novinarstvo ovih 18-19 godina. Koliko se danas razlikuje američko novinarstvo od novinarstva u jugoistočnoj Europi?
    – Vidim ključnu razliku u postojanju striktnih profesionalnih standarda. U Americi su ti standardi viši. Na primjer, pravilo da tekst počiva na najmanje tri relevantna izvora. I to ne mogu biti izvori iz istog kuta gledanja.
    A to je i samozaštita, ne može se dokazati kleveta, ako ste ponudili drugoj strani da nešto kaže. Morate imati trag da ste pokušali kontaktirati s drugom stranom i da ste joj dali dovoljno vremena da reagira.
    Kakvo je novinarstvo u regiji jugoistočne Europe, osobito u BiH?
    – U BiH je stara ekonomija urušena, a nova se nije uspostavila. Novinarstvo dijeli sudbinu urušenog sustava vrijednosti u kojem nije uspostavljen novi sustav. Vlasnici medija kroz medije se bave isključivo vlastitim poslovnim interesima i točno znate koga i zašto podržava pojedini medij. Premalo je ostalo otpornosti prema manipulaciji.
    Ali, puno je ličnosti u tom novinarstvu koje, i bez nekog uvažavanja, proizvode novinarstvo visoke kvalitete i dostojno poštovanja. No, medijska slika u cjelini je katastrofalna.
   
Misleće novinarstvo

Često se čuje da su mediji jedno, a novinarstvo je drugo. Koliko ima novinarstva u današnjim medijima?
    – Posvuda je kriza, i u novinama u kojima ja radim. Kriza je u prometu nekretninama, a oglašavanje nekretnina najznačajniji je oblik prihoda. Koliko je ostalo novinarstva u medijima – to možemo prepoznati po tome koliko je promišljanja i analiziranja događaja, stavljanja tih događaja u određene kontekste. Tu razliku čini profesionalno, misleće novinarstvo. Po tome razlikujemo New York Times i Washington Post od redakcija koje jedino popisuju događaje.
    Kakva je budućnost novinarstva? Tisak jest u krizi i to najviše zbog toga što u vrijeme novih medija postaje prilično skupo plaćati pisano novinarstvo onako kako se plaćalo do prije nekoliko godina, a Internet novinarstvo ne donosi neki novac i teško će ga uskoro početi donositi.
    – Sadašnja elektronika omogućuje praćenje posjećenosti web stranica. U mjeri u kojoj tržište bude u stanju prepoznati koje platforme ih dovode u vezu s potrošačem, to će biti presudno.
    Neki od tih projekata su jako isplativi. U našoj struci neki bivši novinari osnovali su Global Post, internet izdanje vanjskopolitičkog tipa. Traže kredibilne novinare u svijetu pa prodaju svoj servis informacija novinama srednje veličine.

Iz osobne iskaznice

    Kurspahić je u SAD  otišao 1994. kao Nieman fellow na Harvardskom sveučilištu. Dobitnik je brojnih nagrada za doprinos slobodi tiska i ljudskim pravima u svijetu, a i njegovo je »Oslobođenje« dobilo niz nagrada, među njima i List godine u svijetu 1992. Prije rata »Slobodna Dalmacija« proglasila je 1989. godine sarajevsko »Oslobođenje« najboljim listom u tadašnjoj Jugoslaviji. Radio je nekoliko godina i u međunarodnoj diplomaciji UN-a. Napisao je knjige »As Long as Sarajevo Exist« 1997. (»Sve dok Sarajevo postoji«) i »Prime time Crime« 2003. koje je u regiji prevedeno kao »Zločin u 19 i 30«.
    Na početku karijere bio je sportski novinar, a od 1981. do 1985. dopisnik »Oslobođenja« iz New Yorka.

»Oslobođenje«  u 31 milijun primjeraka

    Za pedeseti rođendan »Oslobođenja« – 30. kolovoza 1993.– 72 svjetska dnevna lista solidarno su objavila u svom listu sarajevsko »Oslobođenje«.
    – Da, neki kao separat od četiri stranice, neki samo stranicu s našim logom i tekstovima. U Americi je objavljeno Oslobođenje u USA today, novina je išla na svim kontinentima. Pozvali smo urednike tih listova da dođu i uz pomoć UN-a četrdesetak urednika stiglo je u Sarajevo. Nitko nikad nije imao takvu tiražu od ukupno 31 milijun primjeraka.

Povratak