Birokratski eskadron smrti iz Ministarstva kulture trese HTV-om

09.10.2010.

Kad kažem da su Nina Obuljen i Zdenko Ljevak medijski merčepovci, hadezeovski eskadron , optuže me da kao i obično pretjerujem, jer je gospođa naprosto birokratski sivi miš iz Biškupićeva ministarstva, a gosin Ljevak uopće nije neki jaki režimlija, nego bivši komunistički direktor, koji se prestrojio pa 1995. izveo privatizaciju u starom, uglednom zagrebačkom izdavačkom poduzeću Naprijed i već 2000. opet prevrnuo kaput pa se prištekao tadašnjem ministru kulture Tončiju Vujiću, koji ga je stao neviđeno gurati, postavio za predsjednika Vijeća HRT-a i preko njega ugurao svoga kuma Vanju Sutlića kao ravnatelja javne kuće u prisavskoj kaljuži, koju bi trebalo zvati Velika Močvara, da se razlikuje od susjedne, relativno bezazlene Male, ili obične Močvare, gdje obnoć peru indie i dilaju lake droge.

Vrijedi napomenuti da je Tonči zasnovao i jedan i drugi pogon hrvatske kulture, ali ne bi on sve mogao sam da tu nije bilo uslužnoga Zdenka, s kojim se spetljao doduše ne toliko zbog interesa za elektronske medije, koliko za print, odnosno nakladništvo, jer je Ljevak istodobno bio njegov frontmen u Zajednici nakladnika i knjižara, što mu je bilo važnije, budući da se kao ministar jako angažirao da Anti Žužulu i Školskoj knjizi otme monopol u tiskanju školskih udžbenika, tako da polovicu monopola prepusti svojim frendovima u konkurentskom Profilu, s poznatim ishodom poskupljenja školskog paketa, jer su udžbenici zbog toga od vremena Ljilje Vokić do danas skuplji točno - četrnaest puta!

U svakom slučaju, kad u Rovinju na televizijskom seminaru vidiš starijeg gospodina dok izlazi iz bijesnog Mercedesova džipa, nećeš prvo pomisliti - “hej, ma ovo je još jedan prevejani hadezeovac”, nego, “baš je simpatičan gospodin Zdenko koji se ovako lijepo snašao, a možda i nije tako loš, no kako to da baš njemu svaka vlast povjerava najdelikatnije poslove oko koncesija i regulative u elektronskim medijima?”.

Misliš tako ako se malo bolje ne uputiš u te zavrzlame, pa shvatiš da su on i njegovo poduzeće zapravo kooperanti Ministarstva kulture - za svoj račun izdaju knjige Noama Chomskog i Višnje Starešine, znači jednog lijevog i jednog desnog, što znači da nemaju baš definitivne idejne predilekcije, a osim toga tiskaju Davida Beckhama i Billa Clintona, znači sve što im dođe pod ruku, što gluplje to bolje, pa bi od toga sa svojim izdavaštvom i knjižarstvom bili kruha gladni, da istodobno za Ministarstvo i Maticu hrvatsku ne izvode velike projekte tipa Krleža u 65 svezaka i Sabrana djela Milana Begovića u 25 svezaka te slične lukrativne posve promašene zemljane radove promašene hrvatske kulturne politike (Begovićev opus može se staviti na internet, umjesto da se bez veze troše milijuni na knjige koje nitko neće kupiti).

Bolja pozicija

No, bez obzira na kooperantsku izdavačku djelatnost koopertivnog gospodina Zdenka, ne bi on od svega toga mogao sebi kupiti Mercedesov džip - ta nismo djeca - ergo, elektronski mediji...

Od Ljevka još je manje uočljivija figura Nine Obuljen, državne tajnice koja je magistrirala na političkim znanostima disertacijom o “europskim integracijama i transformaciji kulturnih politika u promociji kulturalne raznolikosti”. O toj uzbudljivoj temi napisala je knjigu koju joj je u Amsterdamu izdala neka europska institucija (i neki tamošnji Ljevak). Mr. Obuljen - uskoro dr. Obuljen, jer žena na tome marljivo radi kao prava akademsko-činovnička krtica - potječe iz ugledne dubrovačke hadezeovske činovničke obitelji. Tata je bio direktor pošte i gradonačelnik, saborski zastupnik HDZ-a, a ona je u Zagrebu diplomirala pa se zaposlila u Institutu za međunarodne odnose (bivši Institut za zemlje u razvoju). Tu se, u administrativnom ozračju ustanove prikladno smještene u sredi-štu grada, na Mažuranićevu trgu, bavila definicijama i poimanjem raznih apstraktno shvaćenih kulturnih problema.

Zatim je s jednog kraja Marulićevog prešla na drugi i ugnijezdila se na još boljoj poziciji, u Ministarstvu kulture, s pogledom na Botanički park. Naravno da je kulturna, govori tri jezika i može, ako treba, provesti strance oko Sponze, a osim toga plaha je, govori tiho, u formulama, sve ćići-ćići i odmah se uznemiri ako podvikneš, ofendi se i zatvori kao školjka. Ljudi koji s njom profesionalno surađuju pak kažu: “Ona je sve provjerila do vrha šefovske piramide, jedan kroz jedan, i sve što radi i zastupa, točno je ono što hoće premijerka, pa čak se ni Božu tu puno ne pita!”

A što rade Obuljenka i njoj pridruženi ljubazni Zdenko Ljevak? Nakanili su uništiti hrvatske medije, sastaviti ih sa zemljom, sve razoriti, s tim da ne ispadne da su tu oni nešto krivi, nego ćići-ćići, “europske integracije ovo”, “europske integracije ono”, ljubazni osmijeh, a ako pritom treba zaklati svaki privatni biznis u gradu osim paradržavne nadrikulture - no problemo!

Oglasni prostor

Riječ je, naravno, o novom Zakonu o televiziji. Mora se uskladiti s europskom regulativom, i tu je presudna točka, naravno - nelojalna konkurentska utakmica između državne firme koju država dotira preko pretplatničke pristojbe s više od milijardu kuna godišnje i privatnih firmi koje opstaju na tržištu isključivo s prihodima od oglasa.

Privatni novinski izdavači zarade nešto i od prodaje svojih tiskovina, koliko se to može s obzirom na stanje distributivne mreže. Hajde se ti onda utrkuj s Hrtom kad on može spustiti cijene oglasa koliko hoće, prodavati advertorijale, sponzorstva, “product placement” i pružati ostale usluge medijskog felcija pod neproničnim, nerazumljivim, netransparentnim okolnostima, i to u trenutku kad na marketinškom tržištu vlada panika, pa oglašivači ispravno zaključuju da uopće ne treba izdavati novac, nego sve što želiš možeš dobiti na ljubav prema takvim dilovima.

HRT zaista oprihoduje manje od deset posto ukupnog proračuna iz oglasa, pa je njima pravo da ih prodaju jedino važno kao korupcijski kanal - inače ne bi imali izliku da drže marketinšku službu, i preko nje valjaju lovu na način koji je privukao pažnju policije koja je u samoj zgradi Televizije otvorila ured za istragu o tim aktivnostima i o enormnim krađama u kupovini stranog programa - ali to je kao da pošalješ Herculea Poirota u Auschwitz da pronađe nekog ubojicu...

Nelojalna konkurencija uništava sve hrvatske izdavače i privatne televizije. Oni su jedini poslodavci u gradu i u zemlji gdje ljudi žive od posla, a ne od budžeta i poreza, pa kad oni propadnu, te napokon ponestane para u državnoj blagajni da se održavaju te fantomske medijske institucije poput Vjesnika, Hine i HRT-a gdje će pet hiljada ljudi ostati bez sinekura, cijela će privredna grana propasti, jer su regulatori preveliki debili da to područje javnog života tako urede da privatni poduzetnici prosperiraju, a javni sektor održivo i nesmetano ispunjava svoju funkciju, što uopće nije neostvarivo jer su mediji inače u svijetu silno propulzivna djelatnost, pa se s tim jedino ništa ne da postići u Hrvatskoj, što možda najbolje potvrđuje primjer nevjerojatno sposobnog Ivana Ćalete, koji je u Zagrebu digao Novu TV, ali tu nije mogao preživjeti, nego je firmu prodao pošto su mu na ulici pucali u noge, pa je otišao i uspjeh ponovio s komercijalnom postajom OBN - u naprednoj i bogatoj Bosni!

Grozan imidž

U raspravi o novom Zakonu o televiziji lako je bilo uvjeravati SDP.

Može se Zokiju Milanoviću koješta prigovoriti, ali on na principijelnoj razini uvijek razumije problem a spreman je na kvalificiran razgovor o modelskim rješenjima. Opozicija, dakle, zna i misli da oglase na javnoj televiziji treba ukinuti, postupno.

Kroz četiri godine, svesti od četiri do jedne minute reklama u prime timeu (od 8 do 11 sati uvečer), s tim da se istodobno provede restrukturiranje Radiotelevizije, gdje je sad zaposleno četiri tisuće namještenika, od toga na Radiju gotovo tisuću, te više od pet stotina u administraciji!

Što misli HDZ? HDZ uglavnom ne misli ništa, on ima strahove i interese. Privatnih medija se boji, jer otkako nema Sanadera, nema načina da ih pritisne ili potkupi.

Jedino što imaju jest utjecaj na HTV, pa što vele Talijani, “finche dura, non paura!”. Dok iđe - iđe.

To što će tako monopolski politički utjecaj na državnu televiziju prepustiti novoj vlasti kad je sami izgube, uopće ih ne brine.

Znaju da se SDP s OVIM likovima neće puno okoristiti, a subverzivne političke operacije, razne seljačko-braniteljsko-glavaševske desničarske bune, ulične ispade i bandićevsko-kerumovski tomsonizam, ionako će se moći puno efektnije plasirati preko Ivane Petrović i Ive Gačić s tabloidne Nove TV..

U Bruxellesu, predstavnici Europske komisije primili su čelništvo hrvatske udruge privatnih izdavača i televizija.

Pa im obećali da će Zakon, koji upravo ide u drugo čitanje, prihvatiti jedino bude li usklađen s načelima ravnopravne tržišne utakmice.

Bez toga neće proći ni Poglavlje 8 pristupnih pregovora Hrvatske s Europskom Unijom.

Ali, tko u vlasti razmišlja mjesecima unaprijed?

U ministarstvu, Nina Obuljen samo gleda što kažu šefovi. A Ljevak je spreman na sve, čim od njega nešto zatraži Biškupić ili bilo koji sutrašnji ministar.

S Merčepom je bilo lakše - tip je imao grozan imidž.

Da je u međuvremenu doktorirao na “promociji kulturalnih razlika u ozračju europskih integracija”. Ili govorio tiho kao Nina Obuljen i osmjehivao se kao pitomi Ljevak, nikad mu ne bismo stali na rep.