Novinarska etika na sudu novinara i nakladnika

12.10.2010.

Profesionalna novinarska etika na svakodnevnoj je kušnji. Zavodljivi virus trivijalizacije medija s tabloida prelazi na gotovo cjelokupni tisak, a s komercijalnih televizijskih programa na javnu televiziju. Vjerodostojnost tiska, televizija, medija općenito i ugled novinara – s jakim razlozima – danas nisu visoko na društvenoj ljestvici.
    Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva – uz interno Etičko povjerenstvo HRT-a – jedino je samoregulatorno tijelo koje na osnovi Kodeksa novinara procjenjuje etičke prekršaje urednika i novinara. Zanimljivo je podsjetiti u godini 100. obljetnice HND-a da su Milan Grlović i njegove kolege istodobno kad su 1910. osnovali HND, osnovali također i prvi novinarski Sud časti. Danas pet članova i pet njihovih zamjenika u Novinarskom vijeću procjenjuju svaku prijavu koju može uputiti bilo koji građanin ili pak institucija zbog (navodno) neprofesionalnih novinarskih uradaka. Takvih je prijava stotinjak godišnje, a članovi Novinarskog vijeća obično procijene da za svaku drugu prijavu nema valjanog razloga, tj. da novinari nisu prekršili Kodeks i profesionalnu etiku. Ali, u ostalim slučajevima kažnjavaju novinare opomenama, vrlo rijetko i oštrijim stegovnim mjerama – isključenjem iz HND-a.
   
Novinari, nakladnici, javnost

Rad tog Vijeća, kojim posljednjih godina predsjedava Drago Hedl, ipak je nedovoljno poznat u javnosti i mediji objavljuju samo najatraktivnije »presude«.
    Da bi se profesionalna novinarska etika digla na višu razinu i da bi bitna pitanja novinarske etike snažnije i lakše doprla do javnosti, Hrvatsko novinarsko društvo i Zaklada Konrad Adenauer nedavno su sastavili javni apel za što skorije uspostavljanje Hrvatskog vijeća za medije u kojem bi se zajedno našli predstavnici novinara, predstavnici medijskih nakladnika te javnosti. Apelu je prethodio zajednički sastanak s nakladnicima koji su u većini podržali ideju tako sastavljenog samoregulatornog tijela.
    Autonomni sustav medijske odgovornosti postao je konstitutivnim obilježjem mnogih demokratskih društava, pa ni Hrvatska ne bi trebala ostati izvan kruga zemalja koje su na taj način uspostavile samoregulativne odnose, obveze i ovlasti.
   
Financiranje rada Vijeća

Još krajem 2006. HND, Sindikat novinara Hrvatske, predstavnici nakladnika, nevladinih organizacija i medijski stručnjaci prihvatili su Deklaraciju o osnivanju tog Vijeća, ali ona tada ipak nije bila realizirana.

Tada se postavilo pitanje koliko bi koštalo financiranje rada Vijeća i, naravno, tko će ga plaćati. To se pitanje postavlja i danas. U europskim zemljama različita su iskustva u financiranju takvih vijeća, ali uglavnom njegov rad plaćaju nakladnici.
    U Apelu stoji da Hrvatsko vijeće za medije ne smije biti pod utjecajem države i u svom djelovanju mora biti autonomno, ali s obzirom na to da je u javnom interesu, Vlada i Sabor trebali bi zakonski osigurati novac za njegovo financiranje iz fonda u kojem bi se razmjerno prikupljao novac od nakladnika koji žele biti u tom Vijeću.
    Do današnjeg dana, s nakladničke strane Apel su supotpisali HRT, Nova TV, RTL Hrvatska, EPH, Večernji list, Udruga novinskih izdavača (UNI) i Hrvatska udruga radija i novina (HURIN). Udruga novinskih izdavača je prije desetak dana svim svojim članovima preporučila da supotpišu Apel.
    A osim inicijatora – HND-a i Zaklade Adenauer, potpisali su još i SNH, pučki pravobranitelj Jurica Malčić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slošnjak, pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić, predsjednik saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Nenad Stazić, GONG, Hrvatsko društvo pisaca, Hrvatski P.E.N. Centar, Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatski audiovizualni centar.
   
Najvažnija – autonomnost

Među isticanim značajkama samoregulatornog tijela najvažnija je njegova autonomnost i ona mora počivati na dragovoljnom opredjeljenju partnera u medijskoj industriji. Uz nepristrasnost i poštene postupke ocjenjivanja može se postići uvažavanje gledišta i oduka Vijeća među novinarima, nakladnicima i u javnosti. Od države se očekuje samo da zakonskim okvirom zajamči slobodu izražavanja i slobodu informiranja.
    Nadzorna uloga neovisnih regulatornih tijela – Vijeća za elektroničke medije i Programskog vijeća HRT-a ograničena je samo na elektroničke medije. S obzirom na postojanje ova dva tijela, postoje još uvijek dileme treba li Vijeće za medije pokrivati sve medije ili pak samo tisak, kako je to u mnogim europskim zemljama. Pretežu gledišta da bi se ono trebalo baviti i elektroničkim medijima. S obzirom na gotovo opću (načelnu) podršku, ove jeseni bi novinari i nakladnici trebali odlučiti kakvo Vijeće žele i trebaju.

EUROPSKI MODELI SAMOREGULACIJE
   
VELIKA BRITANIJA
   
    Kao primjere samoregulacije novinarske etike u europskim zemljama možemo navesti britanski, njemački i švedski model. Britansko Povjerenstvo za pritužbe protiv tiska (Press Complaints Commission) osnovano je 1991. godine i u njemu dominiraju urednici, dakle predstavnici nakladnika i javni djelatnici.
    U Povjerenstvu koje je djelovalo od 1953. pa do 1991. bili su i predstavnici novinara. PCC uz predsjednika ima sedam glavnih urednika te devet članova iz poslovnih i kulturnih krugova, a sve ih bira jedna komisija koja nije povezana s novinarskom strukom. PCC prosuđuje utemeljenost pritužbi koje nije posredovanjem uspjela riješiti stručna služba tog Povjerenstva. Odluke se objavljuju u medijima, a rad PCC-a plaćaju vlasnici medija.
   
NJEMAČKA
   
    Njemačko Vijeće za novinstvo (Presserat) djeluje od 1956. godine i nastalo je kao reakcija novinara i nakladnika na prijetnju zakonske regulative. U Vijeću je po 10 predstavnika novinara i 10 predstavnika nakladnika, a po pet članova iz Vijeća imenuju se u Odbor za žalbe. Stručna služba Vijeća ispituje pritužbe pa o njima odlučuje Odbor za žalbe, a one koje imaju principijelno značenje razmatra Vijeće. Stegovne mjere su opomena, prigovor te prijekor – prijekor se priopćava javnosti, a »grešna« redakcija ga je dužna objaviti. Članovi Vijeća rade volonterski.
   
ŠVEDSKA
   
    Švedsko Vijeće za novinstvo nastalo je još 1916., ono arbitrira u sporovima, ali je i autonomno mirovno vijeće između nakladnika međusobno i nakladnika i oštećenih. Švedska ima i vijeće za novinstvo i ombudsmana. Ombudsman rješava pritužbe, ali i neke pritužbe upućuju Vijeću, a Vijeće izriče prijekore i novčane kazne.
    
BIH, SRBIJA, CRNA GORA I KOSOVO
   
    Vijeće za štampu već nekoliko godina ima BiH, od drugih zemalja u regiji Kosovo, a od prošle godine i Crna Gora. I Srbija je prije nekoliko mjeseci osnovala Veće za štampu u čijem su sastavu predstavnici nakladnika, novinara te javnosti.

Povratak