Zoran Angeleski: I sam sam osjećao strah

13.11.2010.

parentium.com

Donosimo integralni tekst govora o slobodi medija kojeg je novinar i član štrajkaškog odbora Glasa Istre Zoran Angeleski održao u subotu, 13. studenog 2010. na pulskoj tržnici. U njemu je nadahnuto govorio o slobodi medija i misli, žrtvovanju vlastite slobode, strahu i hrabrosti novinara, pravoj i iskrenoj podršci ljudi sa imenom i prezimenom, uredničkim škarama, Barbarigi, Dragoneri i projektu Brijuni Rivijera, istarskim intelektualcima koji čekaju kraj da bi se svrstali, IDS-u koji je premrežio sve pore života i najveći je poslodavac u Istri.

„Pozdrav svima, moje ime je Zoran Angeleski, novinar sam Glasa Istre. Nisam tribun, ni govornik, (em sam za takvo što preemotivan). Ja sam novinar koji piše u tiskanom mediju, pa sam sinoć napisao tekst koji ću vam sada pročitati. Mislim da je to najbolje i za mene i za vas.

Slobodi medija prethodi sloboda misli. Nije naodmet ponoviti i ovom prilikom da su te vrednote i prava zajamčene ustavom. Sloboda medija najčešće zvuči kao fraza, kao i npr. borba protiv korupcije. Nikad ili vrlo rijetko se javno govori i raspravlja o njenom sadržaju, a ni to nije slučajno i govori o dosegu te iste slobode medija.

Sloboda medija, kao i sloboda uopće, možda jest utopija, ali je istodobno i osnovni civilizacijski preduvjet bez kojeg nema dostojastvenog života, i bez čega smo tek podanici, u najbolju ruku tek stanovnici, državljani, ali nikako ili vrlo malo - građani.

Da bi stvari sa slobodom misli i slobodom medija bile posve jasne i slikovite, treba reći da je suprotnost slobodi - strah. Znaju to najbolje vlasti koje od pamtivijeka produciraju strah ne bi li kontolirali narod i potiskivali njegovu iskonsku želju za slobodom. Vlast, pogotovo u nerazvijenim demokracijama, plaši narod da bi mu zatim ponudila sigurnost (od ovog ili onog neprijatelja), a time preskočila slobodu. I ljudi će često, posebno u stanju ugroženosti, izabrati sigurnost, a žrtvovati vlastitu slobodu.

Često sam i sam, osobno, u pisanju pojedinih tekstova u mojoj 16-godišnjoj novinarskoj karijeri osjećao strah dok sam se spremao pisati neki osjetljivi tekst, dok sam ga pisao, kao i nakon što sam ga napisao i predao, znajući da nakon teksta slijedi i reakcija druge strane. Bilo je tu dakle i autocenzure, posebno u prvim godinama pisanja, ali i neprospavanih noći kad sam se odvažio pisati o lokalnim moćnicima. Bilo je tu i čestih i velikih konflikta s urednicima, od kojih, nažalost, puno puta nisam imao pravu profesionalnu podršku i zaštitu. Nije ni to mala stavka u osvajanju novinarske slobode i košta jako puno živaca. Zašto spominjem i vlastiti strah? Zato jer se ključna borba za slobodu odvija u nama samima, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan.

Pisac Borislav Pekić napisao je 1984. godine, prije 26 godina, nešto što je i danas vrlo aktualno, rekao bih bolno aktualno. Citat: „Ja o nečemu istinu mogu misliti, ali hoću li je reći ne zavisi od snage (istinitosti) te istine, već od moje snage! I ne budimo opet naivni: ne snage mog izražavanja, mojih moći da isitinu dobro iskažem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim" (kraj citata).

Od silnih poruka podrške koje smo posljednjih sedam dana dobili od brojnih pojedinaca, udruga, kolega iz drugih medija, meni su, dozvolite, najdraže one običnih ljudi, potpisanih tek imenom i prezimenom. Najdraže su mi jer su hrabre, iskrene, bez ikakvog konkretnog materijalnog interesa ili zadovoljavanja sujete, stoga jer su plod čistog osjećaja za pravednost, krika protiv nepravde, kao i osjećaja bazične ljudske solidarnosti. Nasuprot mog shvaćanja, glavni urednik Glasa Istre Ranko Borovečki nije želio objavljivati iz dana u dan te pojedinačne podrške ljudi samo s imenom i prezimenom, bez funkcije, rekavši da su to, citat - nebitni ljudi !!?

Ja obožavam dobro, kvalitetno novinarstvo, kvalitetne novinare, autore, bilo naše lokalne nacionalne ili svjetske (bilo u tiskanim ili elektronskim medijima), ali isto tako prezirem prodanog novinara, koji je, usput, vrijedan žaljenja jer ne vidi, nema tu unutarnju distancu s koje bi vidio da mu njegovi čitatelji ustvari - ne vjeruju. Na ovome bih mjestu, smatram to umjesnim, oživio riječi velikog Veselka Tenžere: 'Jednom prodan novinar, zauvijek prodan novinar!'

A nas su zadnjih dana najviše cenzurirali HTV i Novi list. Novi list je najveći štrajkbrejker u ovom našem slučaju!

Bit ću sad malo konkretniji: spustit ću se na naš lokalni teren. Posrtanje struke i etičnosti u mom matičnom Glasu Istre traje jako dugo, predugo. Kako stoje stvari sa slobodom medija u Glasu Istre pokušat ću ilustrirati jednim, po meni, paradigmatskim primjerom. Nitko od vas ovdje ni ne zna da na pulskom sudu već nekoliko godina traje velik sudski proces o prodaji zemljišta na Barbarigi i Dragoneri. Moja novina svih tih godina taj proces posve prešućuje, iako je riječ o ponajvećem sudskom postupku u povijesti Istre!

Posve je jasno da se proces takve veličine i društvene važnosti, kao i financijske štete po zajednicu (veće od 40 milijuna kuna, a vjerojatno je i veća) morao pratiti u našim novinama: i to od podizanja, odnosno prenošenja javnosti teksta optužnice, preko praćenja svakog ročišta i iskaza svjedoka, do obrane optuženih i presude. Svega toga nije bilo u Glasu Istre, a jasno je da je tako jer je među optuženima bilo članova vladajuće istarske stranke. Ne treba zaboraviti da je jedan od svjedoka trebao biti i tadašnji prvi čovjek Hypo banke Wolfgang Kuelterer, i to na okolnost da su mu lokalne strukture obećale nakon kupnje zemljišta za male, pišljive pare naknadnu urbanizaciju. Usput, Kuelterer je sada u zatvoru.

Barbariga i Dragonera dugo su bile sastavni dio famoznog projekta Brijuni rivijera, da bi onda otpali iz okvira tog projekta. Prije mjesec dana župan Ivan Jakovčić javno je na sjednici Županijske skupštine, ponavljam, javno je na sjednici Županijske skupštine izjavio, citat: „Postoji desetak ljudi koji dignu larmu iz političkih razloga i time zaustavljaju sve...Želimo otkloniti one koji nas žele spriječiti u razvoju", rekao je Jakovčić.

Na stranu što su projekt Brijuni rivijera argumentima osporavali neupitni ugledni stručnjaci poput dr.Saše Poljanec Borić, stručnjakinje za turizam s Instituta Ivo Pilar. Ono zbog čega u kontekstu borbe za slobodu medija ovdje spominjem tu Jakovčićevu izjavu o 'otklanjaju ljudi' jest to da na tu njegovu skanadaloznu izjavu prijetnje nitko nije javno reagirao, ni jedan intelektualac, ni oporba. Taj se totalitaristički iskaz prihvatio posve ravnodušno, a najstrašnije je što je prihvaćen kao nešto posve normalno, uobičajeno. Takve izjave, ostanu li bez široke javne osude, produciraju strah i kod novinara i kod građana, osim što postrojavaju partijske redove autora izjave.

A kad smo kod intelektualaca, od brojnih podrški koji su nam zadnjih sedam dana pristizale iz sata u sat, i iz svijeta, iz cijele Hrvatske, Istre i Pule, najmanje je (uz nekoliko časnih iznimki poput Branka Sušca (neka mi oproste oni koje sada nisam spomenuo) dakle najmanje je bilo podrški istarskih intelektualaca, a tu prije svega mislim na one profilirane i javnosti poznate intelektualce. Ta je šutnja, slažem se s jednim građaninom koji nas je podupro, podmukla šutnja koja čeka rasplet da bi se svrstala na pobjedničku stranu.

No, ta njihova šutnja nije samo pitanje puke pragmatičnosti. Nije ta šutnja samo izraz neke intelektualne kvazisuperiornosti, ili pak neupućenosti ili ravnodušnosti (o štrajku u Glasu Istre ovih su dana baš svi imali privatno mišljenje). Ta je šutnja intelektualaca rezultat straha da će im se njhov javni stav, javno svrstavanje, obiti o glavu, i to najčešće u financijskom smislu, jer bi mogli imati problema s vlastima i vladajućom strankom koja je umnogome premrežila Pulu i Istru i najveći je poslodavac sa silnim, presudnim utjecajem u lokalnim medijima, općinskim i gradskim upravama, brojnim lokalnim javnim poduzećima, ali i u institucijama zdravstva, sveučilišta, kulture, umjetnosti itd.

Na kraju se želim vratiti svojoj firmi, Glasu Istre, novini koju neizmjerno volim i kojoj sam podario više godina života nego vlastitoj obitelji. Posrtanje Glasa Istre d.o.o. u prošloj 2009. te njegov bankrot u veljači ove godine, posljedica je pohlepe tadašnje, ali i sadašnje uprave Glasa Istre, obitelji Žmak, koja je, zanemarivši novinarski izdavački posao, ušla u brojne rizične, i kako je 24. veljače ove godine rekao Albert Faggian, hazardereske poslove sa zemljištima, hotelima, te u sumnjive kredite, kako je rečeno, bočnim i pobočnim firmama.

Tu se nalazi uzrok velikog pada Glasa Istre koji se danas, osam i pol mjeseci kasnije, želi naplatiti na leđima svih radnika Glasa Istre! Zato i ovom prilikom pozivam Državno odvjetništvo i policiju da javnosti podastru sve podatke o tim transkacijama, jer podsjećam da je prije dva mjeseca pazinski Općinski državni odvjetnik Siniša Milevoj službeno ustvrdio da je, citat, 'počinjeno više kaznenih djela prevare u gospodarskom poslovanju". Pitam opet i najkraće: gdje je nestao novac? Od sto i više milijuna kuna duga. I ne budimo naivni odnosno nepošteni: taj posao istraživanja ne radi novinar, nego nadležne institucije. Kolikogod me pritom anoninme kukavice skrivene iza nickova procjenjivale jesam li ili nisam hrabar.

Svako istraživačko novinarstvo gubi smisao ukoliko instucije nisu pravovremene i efikasne, a novinar postaje nezaštićena meta. Nedjelotvornost institucija kada su u pitanju moćnici pogubno i posve razumljivo utječe na autocenzuru novinara.

Ovo govorim ne samo zbog budućnosti Glasa Istre, nego budućnosti svih nas i naše djece!

Ne budu li u Glasu Istre institucije odradile posao temeljito i prema javnosti potpuno transparentno i ostane li sva krivnja trajno ugurana samo u grobnicu Đanija Bažona, Glas Istre neće ni poslije ovog štrajka postati poštena novina. A to je moj san, dohvatljiv, koliko i težak. Mala, lokalna, ali poštena, čista i dobra novina.

Hvala vam na pažnji i hvala dragom Bogu na snazi i mudrosti!"

Povratak