Dr. Igor Kanižaj: Novinari moraju probuditi građane

20.11.2010.

U Europskom domu u Splitu proteklog je tjedna, u organizaciji Instituta STINE, održan edukativni seminar pod nazivom “Korupcija – društveni i medijski izazov”. Tim povodom razgovarali smo s dr. Igorom Kanižajom, višim asistentom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i istraživačem medija, koji je u sklopu seminara održao zapaženo predavanje o temi “Mediji i korupcija: između otkrivanja i prikrivanja”.

Jesu li naši mediji osposobljeni za pisanje o korupciji?

- Smatram da nisu u dovoljnoj mjeri. U zadnjih 20 godina, osim aktivnosti Međunarodnog centra za obrazovanje novinara, nije proveden nijedan ozbiljan edukacijski program za novinare koji se bave tom temom, pa su oni prepušteni sami sebi. Koliko se u doba recesije uopće ulaže u edukaciju i istraživačko novinarstvo? Koliko redakcija daje novinaru sedam dana slobodno da istraži neki slučaj korupcije?

To je teško očekivati u dnevnom ritmu novina, kad novinari moraju stalno proizvoditi vijesti i trčati za događajima, ali ako se od medija očekuje ozbiljno izvještavanje o korupciji, onda moramo napraviti sve da ih osnažimo u tom izvještavanju. Netko je jednom prilikom rekao kako tehnologija nikada nije bila bolja, a sve je manje vremena za pravo novinarstvo.
Izvještavanje bez posljedica

Na predavanju ste istaknuli kako bi mediji morali podržati Vladin program borbe protiv korupcije?

- Da

 Kako, ako je upravo ta vlada generirala tu korupciju?

- Moramo odvojiti politiku od programa. Borba protiv korupcije je nacionalni interes i ne poznaje stranački predznak. To nije potpora vladajućoj politici, nego je naprosto nužno, i tu ne bi smjelo biti razlike između javnih i komercijalnih medija. Jer, ako stalno izražavamo sumnju u taj program, onda takve informacije nikad neće doći do građana. Kako ćete potaknuti građane da se odvaže i aktiviraju? A bez aktivnog sudjelovanja građana nema uspjeha u borbi protiv korupcije.

Građani su možda već navikli da novinari godinama pišu o raznim malverzacijama, a da sudske presude izostaju, pa više ne vjeruju u pozitivne pomake?

- To je tzv. izvještavanje bez posljedica: ako se silno izvještava o nečemu, a ništa se ne dogodi, javnost postaje apatična. Zato bi svaka informacija koja govori o korupciji morala biti analizirana i provjerena. Novinari to trebaju pratiti i dobiti informaciju o tome što je poduzeto u svakom konkretnom slučaju. Onda bi i građani mogli vidjeti da se nešto događa. Mediji i građani – bez njih se ne može dobiti ova borba. Plus nevladine organizacije, koje bi trebale poticati građane na djelovanje

 Tijekom predavanja isticali ste aferu Watergate, kad su dva američka novinara tekstovima uspjela smijeniti predsjednika SAD-a, pri čemu ste rekli da je novinarstvo tada bilo drukčije nego danas. Koja je glavna razlika?

- Prije svega, tada se, za razliku od današnjeg vremena, marketing i oglasna industrija nisu u tolikoj mjeri miješali u novinarstvo, a istraživačko novinarstvo počiva na striktnom razdvajanju marketinga i novinarstva. Osim toga, i tada je postojao pritisak izvana na novinare da se to ne objavi, ali je presudna bila podrška urednika, kao i pravosudni mehanizam koji je to odmah istražio.

Koliko su se novine promijenile od doba afere Watergate?

- Novine su doživjele brojne promjene. Smanjili su se formati, broj stranica i članaka, a još prije 10-15 godina nije bilo tako. Kod nas je 1998. na to utjecala pojava “Jutarnjeg lista”, a 2005. godine ubrzala pojava “24 sata”. Mi smo na Fakultetu političkih znanosti 2007. proveli istraživanje o kvaliteti i vjerodostojnosti prvih pet stranica novina, na uzorku od 1361 teksta iz četiri zagrebačka dnevna lista, te se pokazalo više negativnih sličnosti među njima: jednostrani izvori, kratke forme i malo citata, uz marginaliziranu kulturu, socijalne teme i znanost.
Varka pluralizma

Je li to posljedica brzine današnjeg vremena ili se radi o trendu, kako to neki vole reći, “zaglupljivanja čitatelja”?

- Oboje, rekao bih. Pritom ne mislim da ijedan urednik namjerno želi zaglupiti javnost, već samo želi isporučiti svoj proizvod, privući pažnju javnosti i prodati prije konkurencije.

Na predavanju ste isticali “varku pluralizma”. Što to znači?

- Nizozemski istraživač Van Cuilenburg istraživao je tezu da povećani broj medija daje veću vjerojatnost da će medijska scena biti raznolika. Pokazalo se da to ne stoji potpuno, jer je zapravo sve više sličnih medija, koji se razlikuju tek u vizualnim elementima, opremi teksta i slično, ali kad se analizira sadržaj, onda vidimo da tu nema prevelikih razlika. Mislim da to nije dobro: ne smijemo nasjesti na zov tržišta, nužno je da imamo što više različitih medija. Po mom shvaćanju, mediji nisu i ne bi smjeli biti tržišna roba.

Kako naši mediji danas mogu opstati ako ne slušaju tržište?

- Jedna je stvar slušati tržište, a druga podilaziti tržištu. Postoje primjeri medija koji to mogu, u Njemačkoj i drugim razvijenim zemljama. Hanitzch je to najbolje opisao u jednoj rečenici: “Kada je jaki utjecaj tržišta, novinarstvo naglašava ono što publika želi čitati nauštrb onoga što bi trebala znati.”

Ali, kako je moguće kod nas ignorirati utjecaj tržišta?

- Kod nas je situacija takva da se državna potpora medijima gleda kao nešto loše i negativno, a upravo bi to trebalo omogućiti medijima da se otrgnu od tržišnog modela i priklone modelu javne odgovornosti. Tu nam najbolji primjer mogu biti skandinavske zemlje, koje subvencioniraju društveno odgovorne medije, po preciznim kriterijima, gdje se mora pravdati svaka potrošena kuna. Ne bi bilo dobro da jedna zemlja u tranziciji, poput naše, izgubi javne medije.
60 dugih godina

Koliko vremena treba da se u jednom društvu stvori atmosfera u kojoj je korupcija nepoželjna? - Iako nije govorio u konktekstu korupcije, sociolog Ralf Dahrendorf je rekao da se prijelaz u demokraciju sastoji od tri faze: procesa ustavno-pravnih promjena koji može biti završen za šest mjeseci, zatim promjene cjelokupnog političkog života neke zemlje, za što je potrebno šest godina, dok je za proces stvaranja civilnog društva i promjenu zatečenih društvenih odnosa potrebno najmanje 60 godina. Mi smo uza sve to imali i rat, no borba protiv korupcije ne ostavlja nam previše vremena. Trebamo pokušati demantirati Dahrendorfa.

Ima li nade?

- Nadu nam daju generacije rođene nakon rata, koje bi trebale biti neopterećene, koje ne nose to naše breme. Problem će biti ako to postane generacija bez vrijednosti, kojoj će tržište biti jedino mjerilo uspjeha.

Piše Damir Pilić


Korupcija u novinarstvu

Ima li korupcije u medijima?

- Od 1991. do danas nije vođen nijedan službeni postupak o korupciji u medijima, ali percepcija javnosti je drukčija: u istraživanju agencije Gfk iz 2008. čak 30 posto građana misli da u našim medijima ima korupcije. Isto istraživanje je pokazalo i da 54 posto građana misli da su naši mediji pod utjecajem politike i interesnih skupina, a njih čak 79 posto da se novinari nemaju hrabrosti suprotstaviti urednicima i vlasnicima, jer će izgubiti posao i financijsku sigurnost. Do sličnih smo podataka došli i mi na Fakultetu političkih znanosti. Poznati novinar Krsto Cvijić napisao je 2007. u Jutarnjem listu da je “korumpirani novinar opasan za društvo baš kao i korumpirani političar ili biznismen”.