Ubijanje javnog mnijenja

07.01.2011.

Pojavili su se stručnjaci za ubijanje javnog mnijenja, majstori za izvrtanja u kriznim situacijama, spin-majstori koji će
otvoreno objavljivati svoje cjenike za poslove zbog kojih će kasnije iz mišje rupe odašiljati demantije

Poput gljiva poslije kiše na hrvatskom su tlu izrasle nove vrste PR agencija i »stručnjaka za komunikaciju«; pojavili su se
(pre)glasni samouki ili školovani komunikolozi, bivši radijski i/ili televizijski voditelji te (uglavnom) zaposlenice
velikih korporacija kojima je korporacijski background preko noći usadio mudrost da dijele savjete pa i educiraju studente
po različitim studijima, tečajevima, seminarima… Pojavljuju se »stručnjaci« koji zdravorazumsku običnost prodaju na javnim
nastupima kao znanstvenu, svoje prosudbe istodobno koordinirajući prema mogućim budućim poslovima. Kad se tome doda gotovo
pa gatalačka razina veze između neinventivnih urednika i »analitičarki govora tijela« koje ne uspijevaju suvislo obrazložiti
ni jednu svoju analizu, onda možemo vidjeti gdje smo otprilike.

Slučaj pritvorenog bivšeg premijera stavlja u pitanje vjerodostojnost, objektivnost… Brojne PR agencije spremne su obraniti
svaki stav, osigurati svim legalnim i polulegalnim sredstvima (a neki i nelegalnim) prostor i vrijeme za komuniciranje
problematičnih, pa i protuzakonitih inicijativa. Nadali su se da ih na kraju neće prozivati jer su samo »radili svoj posao«.

Problem je dakako dublji od upiranja prstom u neke sada već proskribirane agencije; dublji je i od sumnje u razinu
educiranosti na pojedinim studijima i/ili tečajevima koji pojedincima otvaraju vrata legalnog bavljenja poslovima koji će
se kasnije pokazati nelegalnima. Stvar je u tome da je nedovoljno prihvaćenih temeljnih civilizacijskih dosega iz etike,
filozofije, filozofije medija, politologije, dovelo do pojave »stručnjaka za problematične situacije« koji će uvijek i o
svemu imati i agresivno zastupati stav, a da će istodobno taj govor biti bez utemeljenosti, bez misaonog, etičkog ili
znanstvenog backgrounda. Ti »stručnjaci« nameću logiku stereotipa, psihološku dimenziju uvjeravanja te prisnost s miljeom
koji analiziraju kao posebno važan argument u dokazivanju legitimnosti svojih analiza, problematičnog diskursa i
banalizirajućeg pristupa. Pojavili su se stručnjaci za ubijanje javnog mnijenja, majstori za izvrtanja u kriznim situacijama,
spin-majstori koji će otvoreno objavljivati svoje cjenike za poslove zbog kojih će kasnije iz mišje rupe odašiljati
demantije. To su svojevrsni medijski odvjetnici za korporacijske i političke promašaje koji, sukladno svom samoviđenju,
danas mogu misliti i govoriti jedno, a sutra drugo, ovisno o klijentu kojega zastupaju, političkoj opciji koja je na vlasti,
mediju kroz koji se komunicira. Znanstvena, misaona, etička dimenzija, odnosno dimenzija društvene odgovornosti, usput je
negdje zaturena.

Razumljivo je da će u liberalnom kapitalizmu, posebno tranzicijskoga tipa, svi juriti za svojim interesima i da će u toj
jurnjavi nastradati oni slabiji, neprilagođeniji. No svako društvo mora razvijati mehanizme (samo)kontrole,
(samo)propitivanja, sustave uspostavljanja društvene (samo)svijesti. Društvo u kojemu je jedan istaknuti pojedinac
(predsjednik vlade) jedan dan osoba od ugleda, a drugi dan kriminalac, društvo je u kojemu su problemi medija eskalirali do
razine začudno ponovno vraćenog jednoumlja. To jednoumlje medija ponovno aktualizira pitanje transparentnosti vlasništva
medija kao i legalnost dolaska do vlasništva pojedinih medija. Jednoumlje podcrtava i pitanje netransparentnosti odnosa
političkih stranaka i političara prema medijima. Ono baca novo svjetlo na nestabilnu poziciju pravih novinara u sudaru s
novim naraštajem korporacijskih potrčkala s iskaznicom novinarskog društva.

Pokazuje se sve jasnije da previše tečajeva danas proizvodi priučene novinare, egzekutore u PR-u, marketinške ljude koji
završe u politici, političke glasnogovornike koji ne prežu od sprege marketinga, politike, vlasništva i zakulisnih
političkih radnji. To rezultira društvom koje zadobiva oblik bojnog polja na kojemu je jasno tko se za koga bori, ali više
nije jasno zbog čega se suprotstavljene strane bore.

Ponovimo još jednom: Mediji su središnji problem hrvatskoga društva. Nekritički su mediji dopustili da se preko noći
glorificiranje jedne osobe spusti na razinu blaćenja iste osobe, nerijetko i od istih ljudi. Mediji su bili prepuni onog
novinarskog planktona na čijoj su šutnji izrastale čudovišne političke, ekonomske i medijske ribetine koje se među nama još
uvijek šeću s čarapama na glavama.

Bez jačeg utjecaja na medijsku strukturu možemo i dalje očekivati trgovinske dogovore o nenapadanju, bilateralne ortačke
ugovore i slične oblike suradnje vlasnika političkih partija i vlasnika medija. Demokracija će se i dalje glumiti ratovima
fajlova. Narod će i dalje navijati, a ne kritički odmjeravati. Gospodarstvo će se opasno naginjati prema potrebama vladajuće
partije. Sve će nevjerojatno podsjećati na stare sastanke važnih ljudi partije, sudstva, direktora tvrtki i policije po
opskurnim restoranima uz treštanje novokomponirane glazbe. Novo je samo to što su se u to društvo ugurali skojevci izrasli
u novinske magnate.

Gdje izostaju temeljna znanja, tamo je sve osuđeno na proizvoljnost i lakrdiju. Gdje nema dijaloga, na djelu je brbljanje.
Tamo gdje se dokidaju prostori i načini razvijanja kritičkog mišljenja, rastu pojedinci politike, korporacija, agencija,
obdareni nekritičkom sviješću koji se ne brinu o zajednici kao takvoj. Njihov je cilj cijediti dok soka ima. Uzajamno su
vezani problemi politike, gospodarstva i medija. Izvlačenje bilo kojeg dijela i naglašavanje odgovornosti upravo tog dijela
nosi opasnost pojednostavljenja, a u ovom slučaju i nerazumijevanja. Stoga umjesto zaključka, nekoliko pitanja za
razmišljanje: Ne živimo li svi sve više u svijetu virtualnog u kojemu su mnoga naša iskustva, a politička gotovo sva, vezana
uz medijska posredovanja? Bi li bilo moguće da jedna osoba (bivši premijer) obmanjuje cijelo hrvatsko društvo da su odnosi
prije bili transparentni? Nisu li prije »institucija koje trebaju raditi svoj posao« taj »svoj posao« trebali raditi i
mediji? Uz časne izuzetke, to je izostalo. Izostao je i prostor za objavljivanje tekstova onih koji su željeli spasiti
obraz demokratske misli u RH.

Aktualna političko-medijska predbacivanja oko bespogovorne potpore bivšem premijeru - koja se sada pretvorila u nekritičko
blaćenje - aktualizira još jednu dimenziju medijskih posredovanja o kojoj javno treba progovoriti: Je li se medijska sfera u
Hrvatskoj promijenila ili se samo slušaju novi nalogodavci?

Piše: Sead Alić
Autor je voditelj Centra za filozofiju medija, Zagreb

Povratak