Zagonetna stvarnost hrvatske medijske scene: Zna li tko koliko novina izlazi u Hrvatskoj?

31.01.2011.

Privredni vjesnik

Službene procjene variraju od čak 3000 do 876, a čudnovatoj "nevidljivosti" poslovanja najeksponiranije industrije pridonosi i aktualni Zakon o medijima

Točni podaci o tiraži i remitendi hrvatskih tiskovina najviše bi koristili oglašivačima koji svoje odluke o kupnji oglasnog prostora moraju donijeti na temelju uvjeravanja, bez stvarnog provjeravanja. Zakon o medijima postoji, ali kao da ga i nema, jer se oslanja na nejasnu i nepreciznu metodologiju praćenja zakonskih odredbi i podataka o poslovanju tiskanih medija

Zanimljiva je i apsurdna činjenica da u Hrvatskoj nitko ne zna točan broj tiskovina. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), ima ih oko 3000. Prema najnovijim, siječanjskim podacima u Upisniku o izdavanju i distribuciji tiska koji se vodi pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, sukladno odredbama Zakona o medijima prijavljeno je izdavanje 17 dnevnih novina, 81 tjednika, 34 dvotjednika, 287 mjesečnika, 155 dvomjesečnika, 162 tromjesečnika i 140 ostalih tiskovina. Dakle, ukupno 876 tiskovina, što je blizu trećine brojke kojom barata DZS.

Podaci za 2010. o tomu koliko je tiskano knjiga, brošura i dnevnih novina još se obrađuju. Ono pak što je poznato jest da je u 2009. godini u nas za tisak knjiga i brošura utrošeno 17.633 tone papira, što je za 60,5 posto više nego u 2008. godini. K tomu, podaci Udruženja grafičko-prerađivačke industrije HGK-a, prema DZS-u, otkrivaju kako je u 2009. za tisak dnevnih novina utrošeno 55.827 tona papira, ili 24,4 posto više nego u 2008. godini.

Kao što je gotovo nemoguće doći do točnog broja tiskovina, isto tako je sizifovski posao saznati i koliki je ukupni godišnji prihod ostvaren od prodaje tiskanih medija.

Rajko Naprta, voditelj Odjela za papir, tisak i medije u Sektoru za industriju HGK (gdje se vodi Upisnik o izdavanju i distribuciji tiska HGK-a), kaže nam kako je prema procjenama u 2009. ukupan godišnji prihod ostvaren prodajom dnevnih novina iznosio 1,13 milijardi kuna. Bilo je prodano oko 185 milijuna dnevnih tiskovina, dok je 2008., kada je bilo prodano oko 188 milijuna dnevnih novina, prihod iznosio 1,14 milijardi kuna. Očekuje kako će u 2010. ukupni prihod od prodaje dnevnih tiskovina nešto pasti, za oko tri posto, te bi se trebao kretati oko 1,1 milijarde kuna. O prihodima ostvarenim od prodaje ostalih tiskovina ne postoje relevantni podaci, dok je i ove o dnevnicima, ističe Naprta, prikupljao gotovo dvije i pol godine. Zbog toga, ali i drugih kamena spoticanja o koje svakodnevno zapinju izdavači i oglašivači, možda je došlo vrijeme za izmjene i dopune važećeg Zakona o medijima ili čak za donošenje novog.

Duhovi ugaslih redakcija

Postojeći Zakon je na snazi od 2004., a na njemu se radilo od 2002. godine, dakle, u vrijeme dok elektronički komunikacijski kanali još nisu bili snažnije zakucali na našu medijsku scenu. Među nedostacima postojećeg Zakona Naprta ponajprije naglašava činjenicu da nigdje nije izrijekom predviđeno tko, kome, treba li i u kojim rokovima podnositi izvješće o implementaciji Zakona. “Glavni su njegovi nedostaci nedorađenost i nepreciznost metodologija za praćenje zakonskih odredbi i podataka o poslovanju tiskanih medija”, napominje on.

Nije jasno određena ni distinkcija između javnih i dostupnih podataka, tako da uvijek ostaje nedoumica koji se podaci mogu slobodno distribuirati, a koji ne. Također, pomiješani su podaci o poslovanju tiskanih i elektroničkih medija što u svakodnevnoj praksi izaziva nedoumice i značajno umanjuje vrijednost prikupljenih podataka, a veliki nedostatak je i manjak službene klasifikacije tiskanih medija. No, tvrdi on, Zakon ima i dobre strane. “U ovih sedam godina primjene stvorena je navika nakladnika da prijavljuju podatke o poslovanju te je stvorena infrastruktura za praćenje primjene zakonskih odredbi”, objašnjava.

Oglašivači bez zaštite

Siniša Žugić, izvršni direktor u ABC-u Hrvatska, tvrtki koja se bavi revizijom naklada tiskanih medija, kaže kako nije zadovoljan Zakonom u segmentu koji se odnosi na naklade tiskovina. “Podaci su nekorisni i zakonodavcu i oglašivačima. Zakon od izdavača traži ukupnu otisnutu nakladu u protekloj godini i predviđanje naklade za iduću. Pritom nema mehanizma kontrole dostavljenih brojki, uz opasku da prognoza i ne podliježe kontroli. Ni oglašivači od tih podataka nemaju koristi jer, sve i da su točni, maksimalno su ‘uprosječeni’ i dostupni jednom godišnje”, ističe on. Stoga, kaže, ono što nedostaje je zaštita prava oglašivača kao grupacije s čijim sredstvima se cijeli oglasni proces i odvija. “Manipulacije brojkama novina ili magazina oglašivačima mogu stvoriti ozbiljnu štetu. Dobar primjer za to su insertacije koje u Hrvatskoj radi veliki broj oglašivača. Kad oglašivač od izdavača dobije pogrešnu informaciju o planiranoj nakladi, to kod njega rezultira povećanim troškom tiskanja letka ili izrade uzorka koji umeće u tiskovinu. A i oni izdavači koji svoj posao obavljaju korektno, zaslužuju zakonsku zaštitu od onih koji svoju komunikaciju s potencijalnim oglašivačima zasnivaju na netočnim brojevima. Transparentnost naklada znači fer tržišnu utakmicu za sve”, kaže Žugić.

Mladen Cerovac, zamjenik predsjednice Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja, naglašava kako se Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (kojom upravlja Vijeće) tijekom sedmogodišnje primjene Zakona o medijima uglavnom bavila ocjenom dopuštenosti koncentracija poduzetnika na medijskom tržištu, kartelima nakladnika tiskanih medija te zloporabom vladajućeg položaja distributera tiska. Ocjenjujući Zakon, ističe da je napisan tako da je potpuno nerazumljiv i zamršen, posebice za poduzetnike, čime je otežana njegova praktična primjena i, na neki način, smanjena pravna sigurnost. “Osim toga, tekst Zakona o medijima nije usklađen s tekstom Zakona o elektroničkim medijima s kojim, nesumnjivo, čini pravnu cjelinu”, kaže on.

A gdje su portali

Marjan Jurleka, savjetnik u Styriji, jednom od najvećih medijskih koncerna u Austriji, Hrvatskoj i Sloveniji, kaže kako je medijska industrija definirana, izravno ili neizravno, s četiri zakona - Zakonom o medijima, Zakonom o elektroničkim medijima, Zakonom o HRT-u te Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. “S obzirom na to da su nastajali u različito doba, oni su svaki na svoj nesavršeni način sankcionirali postojeće, tadašnje stanje. Već u trenutku donošenja nisu bili dovoljno otvoreni za nova rješenja, a napose ne za ona koja su diktirana ubrzanim razvojem tehnologija”, napominje Jurleka. Kako je medijska industrija jedna od najdinamičnijih, Zakon o medijima koji je donesen 2004. danas je nesuvremen u mnogim svojim dijelovima. “Držimo kako bi Zakon o medijima valjalo pisati ispočetka i to tako da uvaži novu realnost u medijskoj industriji te da bude dovoljno ‘otvoren’ za novi razvoj. Također, Zakon o autorskim i srodnim pravima treba jasnije precizirati u dijelovima koji reguliraju nakladnička prava”, ističe Jurleka.

U Ministarstvu kulture, koje je zaduženo za izradu Zakona o medijima, ističu kako je pregovaračko Poglavlje 10 - Informacijsko društvo i mediji - zatvoreno. Ovo ministarstvo je u tome imalo aktivnu i značajnu ulogu, posebice u pogledu usklađenja medijskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a. “Uvažavajući prihvaćene standarde i kriterije iz Poglavlja 10, Ministarstvo kulture će analizirati sve pristigle prijedloge kako bi se usvojeni standardi i kriteriji mogli na najbolji način implementirati”, navodi se u odgovorima Ministarstva.

Piše: Boris Odorčić

Povratak